1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Vučić i Kurti – u čast i slavu statusa kvo

10. novembar 2022

Tražeći što bolju poziciju pred pregovore o njemačko-francuskom prijedlogu, Vučić i Kurti zategli su situaciju do ivice pucanja. Tako su njih dvojica stupili u stvari u tihi pakt, ocjenjuje novinar DW Nemanja Rujević.

https://p.dw.com/p/4JK1J
Kombobild | Aleksandar Vucic und Albin Kurti

Ako su ljudi slobodni onoliko koliko izbora imaju, onda se možda može reči da su Srbi sa sjevera Kosova prilično neslobodni. Uzmimo za primjer „preregistraciju“ automobila: ko neće tablice sa znakom Republika Kosovo, njemu Priština prijeti kaznama i zapljenom vozila. Ko hoće te tablice – vjerovatno jer ima posla južno od Ibra pa bi da izbjegne maltretman policije – njemu neko sa Sjevera zapali automobil. Cinik bi rekao da i to jeste neki izbor, recimo kao izbor između kuge i kolere.

To što je tobožnji izlaz nađen u izlasku Srba iz kosovskih institucija, može se označiti kao najbitniji razvoj u kosovskom problemu još od Briselskih sporazuma. To je, doduše, razvoj unazad, u čast i slavu statusa kvo koji se danas više mili Vučiću i Kurtiju od bilo kakvih koračića ka bilo kakvom rješenju.

Njih dvojica sada podsjećaju na tihe partnere koji se dobro razumiju, iako ne razgovaraju – osim usiljeno. Vučićevi i Kurtijevi interesi naprosto su se poklopili – nijedan nije spreman da guta žabice i žabe, te da time rizikuje makar i mrvu vlasti kod kuće.

Razlog se naslućuje. Na stolu je takozvani njemačko-francuski papir koji na kašičicu curi u medije, pa o njemu ponešto i znamo: prilično je taksativan, bez brojki i rokova – i jasno je da predviđa normalizaciju po modelu dvije Njemačke iz 1972. godine.

Zatezanja situacije do ivice pucanja

Ukratko, Beograd i Priština ne bi jedni drugima smetali i, do konačnog priznanja, Srbija bi se ponašala kao da je već priznala Kosovo i pripustila bi ga u UN. S druge strane, Priština bi konačno morala da formira Zajednicu srpskih opština što je potpisala prije skoro deset godina. 

Nemanja Rujević
Nemanja Rujević, DWFoto: DW

Evropska komisija najavila je da taj Šolc-Makronov papir ulazi u pregovarački okvir. Po svemu sudeći, na njega je iz Beograda već poslata nekakva reakcija, a čuje se da pravo rvanje tek počinje.

Zatežući stvar na Sjeveru skoro do ivice pucanja, i Vučić i Kurti žele što bolju poziciju pred te pregovore, ali i izgovor da ništa ne urade. Razumije se, pride i koji politički poen kod kuće.

U srpskim kontrolisanim medijima odlično izgleda kad „vrhovni komandant“ digne MIG-ove i borbenu gotovost vojske. Kurti, koji nema takvu medijsku moć, ali ima uz sebe veliku podršku naroda nasuprot bivšim gospodarima rata i mafije u Prištini, pokušava da trijumfuje prijetnjom o slanju specijalne policije sa dugim cijevima na Sjever.

Gotovo je fascinantan doprinos dvije logike vlasti, Vučićeve i Kurtijeve, tom mizernom stanju. Jer, taman da niko ni sa kim nije pregovarao u poslednjih dvadeset godina, napetosti bi same od sebe splašnjavale. Ovako, uz njihov doprinos, one sve više rastu. A jedan nervozan prst na obaraču dovoljan je da zapali bure baruta.

Dobar dio krivice je na Evropskoj uniji – ona je posrednik bez štapa i šargarepe. Ovo potonje bi mogao da bude jedino brz prijem čitavog regiona u EU, iz geopolitičkih razloga. Ali, iako Šolc za to navija, Makron to ne dozvoljava. Kako EU nema realnu šargarepu, ona ne može imati ni realni štap.

Poslednji napredak nazad u status kvo u strašnom je raskoraku sa životom. Još malo takvog politikantstva, još možda deset ili dvadeset godina, i na Kosovu ionako jedva da će biti i Albanaca i Srba. Otići će ljudi negdje gdje život nije status kvo.