Vodeći njemački političari sa nacističkom prošlošću

Već godinama se čini da se Njemačka dobro suočila sa svojom nacističkom prošlošću. Brojne publikacije posvećene su svim aspektima nacionalsocijalističke diktature u Njemačkoj između 1933. i 1945. godine. Ipak u stvarnosti dugo vremena postoji velika praznina u našem saznanju - primjerice do 1994. godine skoro da se nije moglo odgovoriti na pitanje ko je zaista bio član Nacionalsocijalističke njemačke radničke partije (NSDAP) Adolfa Hitlera.

Članska karta NSDAP-a je doduše sačuvana od kraja rata u Berlinu i to u Dokumentacijskom centru SAD-a. SAD su nisu željele obznaniti akte iako ih je Savezna republika Njemačka neprestano zvanično molila za to učine. Desetljećima su svi pregovori o tome bili bez uspjeha. Ipak razlogu tomu, kako je otkrio novinar Malte Herwig, nije bila tvrdoglavost SAD-a. Naprotiv: Savezna republika Njemačka očito te dokumente nije ni željela imati.

Herwig je tokom svog istraživanja naišao na dokumente koji to jasno potvrđuju. On je pronašao dokumente u kojima američko veleposlanstvo u Berlinu izražava ljutnju zbog toga jer Savezna republika Njemačka javno traži predaju dokumenata o nacizmu, ali na diplomatskom nivou se razumije sljedeće: "Mi to doduše javno tražimo, ali vas molimo da isto tako javno objavite da te dokumente ne možete ni u kom slučaju vratiti."

Je li Savezna vlada zaista svjesno osujećivala vraćanje dokumenata? Historičar Hans Mommsen smatra da to nije vjerojatno. "Ja ne bih koristio riječ osujetiti. Imam osjećaj da su oni prije djelovali birokratski," kaže on. Ministarstvo vanjskih poslova Njemačke ne uključuje se u ovu aktualnu debatu.

Ali upravo tamo, u arhivu Ministarstva vanjskih poslova, je autor Malte Herwig otkrio informacije koje upućuju na taktiku odugovlačenja. On je, kako kaže, naišao na bilješke sa razgovora iz 1986. godine u kojima se nalazi procjena da se "povratak dokumenata odgađa za šest do sedam godina i da će tada sve biti neproblematično". Za Herwiga se nakon ovog podatka uključio alarm. "To je, mora se zaista reći, najružniji oblik pritiska od strane države. Ja nisam smatrao da je to moguće."

"Kada jednom slažeš, ostani pri tome"

Herwig je neprestano u aktima Ministarstva vanjskih poslova nailazio na riječ "neproblematično". Na koji se problem ovdje misli autoru je jasno: "Problematična su bila imena zapadnonjemačkih vodećih političara koja su se nalazili na listi članova NSDAP-a. Prije svih Hans-Diestrich Genscher - šef upavo onog ministarstva koje je bilo zaduženo za pregovore o vraćanju dokumenata." Genscher, koji je bio ministar vanjskih poslova od 1974. - 1992. godine nije želio dati izjavu DW-u o tome. Rekao je da to ne može učiniti zbog nedostatka vremena.

Ipak historičar Mommsen smatra da su negodovanja nastala nakon Herwigovog otkrića "oluja u čaši vode". Jer "ljudi koji su bili zaduženi za taj materijal i koje ja osobno poznajem sigurno nisu bili ljudi, koji su željeli zaštiti ministarstvo od nacionalsocijalizma."

Ovu procjenu Malte Herwig ne dijeli. On sebi postavlja jedno drugo pitanje: Zašto je tako veliki broj ljudi, a među njima i vodećih političara, prešućivao članstvo u NSDAP-u? "Bilo je ipak moguće reći: Bio sam mlad i bio sam u zabludi, ali sam poslije uvidio zabludu. Hans Dietrich Genscher je na kraju rata imao tek 18 godina," kaže Herwig.

Malte Herwig je napravio intervju o ovoj temi sa bivšim njemačkim kancelarom Helmutom Schimidtom u čijem kabinetu su bili brojni bivši članovi NSDAP-a. "Pitao sam gospodina Schmidta zašto ti ljudi ni danas ne mogu reći da su kao sedamnaestgodišnjaci otišli u NSDAP. A Schmidt mi je rekao: 'Tell a lie and stick to it.'" Kada jednom slažeš, onda ostani pri tome.

Herwig osim toga vidi tendenciju u njemačkom društvu da se misli u crno-bijelo formi. "Članstvo u NSDAP-u i SS-u danas ima simbolično djelovanje. Riječ je o etabliranoj stigmi."

Znak nove otvorenosti

I u medijima, koji u svojim izvještajima prečesto preferiraju pojednostavljene i skraćene predstave, ova teška tema se sve rjeđe promatra diferencirano. Pri tome se, kako kaže Herwig, iz saznanja o članstvu u u NSDAP-u daju izvući važni zaključci. „Ako se naime pogleda s druge strane prebrzog osuđivanja ko je bio u stranci i prije svega kako se on ili ona ponašao, onda se može shvatiti kako se u tako nešto može upasti, ali i kako se iz nečega takvog opet može izvući ,“ kaže Herwig.

Natezanja oko objavljivanja akata Dokumentacionog centra SAD-a iznenađuje i zbog toga jer je Minsitarstvo vanjskih poslova prije osam godina naručilo istragu neovisnih eksperata o prošlosti tog ministarstva i probudilo osjećaj da se otvoreno suočava sa svojom prošlošću. 2005. godine je tadašnji ministar vanjskih Joschka Fischer formirao Komisiju neovisnih historičara kako bi istražili prošlost Ministarstva vanjskih poslova u vrijeme nacizma. Ova Komisija je rezultate svog rada objavila pod nazivom: „Služba i prošlost“ i predala ga Fischerovom nasljedniku Guidi Westerwelleu 2010. godine.

I historičar Mommens i novinar Herwig na ovu studiju gledaju kritično. Za Mommensa ona nije veoma značajna, a za Herwiga su njene procjene upitne. Herwig kaže da njegov rad nije bio ometan. Naprotiv: „Prilikom istraživanja imao sam podršku arhiva. Svi dokumenti su mi predočeni, a među njima i kategorirani dokumenti.“ Riječ je o tajnim dokumentima koji su deklasificirani za Herwiga, što znači da im je ukinuta oznaka da su tajni.

Iako je u njemačkim i američkim arhivima otkrio malo toga pozitivnog Herwig je ubijeđen u iskrenost Ministarstva: „Vjerujem da je Ministarstvo vanjskih poslova spremno za objašnjenje,“ kaže on. Iz samih akata, ali i iz držanja njemačke vlade do 1994. prema prošlosti moguće je nešto naučiti. Pri tome je neophodno, kaže Herwig, jasno reći: „Da, bilo je tako. Mora se prije svega pokušati da ne okolišaju.“

Autori: Dirk Kaufmann/Snježana Kobešćak

Odgovorna urednica: Belma Fazlagić-Šestić