Ustavni patriotizam Jürgena Habermasa
18. juni 2019
To je istorija dugotrajnog približavanja: 1950-ih i 1960-ih godina je Jürgen Habermas slovio kao marksista. Njegov akademski rad "Strukturalne promjene javnosti" zvuči kao fundamentalna kritika koncentracije kapitala i moći. On je taj rad pisao dok se u poslijeratnoj SR Njemačkoj radovalo privrednom čudu. Rado se prećutkivalo da su na mnogim ključnim pozicijama i dalje sjedili nekadašnji nacisti, poput koautora Nirnberških ratnih zakona Hansa Globkea, koji je radio u sjedištu njemačke vlade u Bonu.
Odnos prema nacističkoj prošlosti glasno je tematiziran tek pojavom Pokreta šezdesetosmaša, kojih se Habermas pomalo ustručavao. 1986. on se okrenuo tzv. "istorijskom sporu", kojim je energično pobijao pokušaje akademika da negiraju specifičnost holokausta. Pri tome se radilo o pitanju krivice i odgovornosti u odnosu prema njemačkoj istoriji.
Ovim temeljnim pitanjem se godinu dana ranije bavio tadašnji njemački predsjednik Richard von Weizsäcker. U govoru povodom 40. godišnjice okončanja Drugog svjetskog rata on je 8. maj nazvao Danom oslobođenja Njemačke. "Taj dan smo oslobođeni od nacionalsocijalističkog sistema nasilja, koji se sa najvećim prezirom odnosio prema ljudima", rekao je Weizsäcker. Danas vlada konsenzus po pitanju te izjave, koja je - nakon što je izgovorena, izazavala snažne kritike. Vodila se diskusija o tome: Kako je jedan njemački predsjednik, uz to iz konzervativne partije, Dan ponižavajuće kapitulacije mogao uzdići u "oslobođenje"? I da stvari budu još gore, govorili su tada kritičari, kapitulacijom je otvoren i put ka podjeli Njemačke.
Lakmus test za ljubav prema domovini
Odnos prema prošlosti bio je "Lakmus test" za odnos prema domovini. Vladala je paradigma: Ko voli Njemačku ne bi se trebao previše strogo odnositi prema sopstvenoj prošlosti i istoriji. A onaj ko bi se odnosio strogo prema prošlosti, imao je probleme sa patriotizmom. Patriotski osjećaji bili su dozvoljeni samo na fudbalskim prvenstvima - kada igra Njemačka. Takav stav je Gustava Heinemana, jednog od prethodnika Weizsäckera, doveo do ove izjave: "Ma čujte, ja ne volim domovine i države, ja volim samo svoju ženu!"
Upravo je Jürgen Habermas bio osoba kojoj je uspjelo da pomiri tu ambivalentnost i to svojim konceptom "ustavnog patriotizma". Po njemu ljubav ne pripada samo domovini, koja se zasniva na principu naroda (etnije) i tla (ili u nacističkoj terminologiji na "principu krvi i tla") - već na zajedničkim političkim vrijednostima kao što su demokratija i sloboda mišljenja. Nacija kao što je Njemačka nije sama sebi politička svrha, već stvara okvir djelovanja za svoje građanke i građane. To uključuje prihvatanje ali i vraćanje državljanstva.
Takav jedan "ustavni patriotizam" je moguć samo tamo gdje postoji slobodan diskurs u oblikovanju političke volje građana. Dakle tamo gdje postoji kultura debata, rasprava i sporenja i tamo gdje se poštuju ustavna načela zemlje. To je ono što je Habermas stalno tražio i na šta je upozoravao. U političkom životu su njegove teze odavno priznate.
Diskurs i "ustavni patriotizam" na probi
Danas su oba koncepta i diskurs i "ustavni patriotizam" ugroženi i to dvojako. Ako sve više ljudi crpi svoje informacije preko društvenih mreža i ako se zatoče u svom mjehuru od filtera, onda društveni diskurs nije moguć. Onaj ko svijet gleda kroz Facebook-Timeline, njemu sve promiče. Mi posmtaramo kako je fragmentiranje direktno proporcionalno sa jačanjem mržnje i bijesa.
Druga prijetnja dolazi od političke desnice. Tamo sve više jača identitarni način razmišljanja koji se zasniva na biološki definiranoj jedinstvenosti naroda - dakle na kriterijima za koje smo - zahvaljujući Habermasovom djelovanju - mislili da su davno prevaziđeni.
Na 90. rođendan Jürgena Habermasa trebali bismo biti svjesni dvije stvari. Prvo: ovaj filozof i sociolog je bitno obilježio istoriju SR Njemačke. I drugo: Slobodarsko uređenje ove Republike nije nešto što se podrazumijeva: To je nešto što se svakim danom iznova mora braniti.