Ubistva se šire kao zaraza

Orlando, Nica, Wuerzburg, Muenchen, Reutlingen, Ansbach. Divlja serija atentata, djelomice sa, djelomice bez islamističke pozadine. Postoji li veza između počinjenih djela, da li možda, u vremenima digitalnih medija, jedan zločin daje signal drugim počiniteljima da također napadaju? Sumnjati se može, ali se to nikada neće saznati. Već i zbog toga jer - sa izuzetkom još uvijek otvorene situacije na Floridi - svi su počinitelji mrtvi. Njihova odluka da se late oružja se u najboljem slučaju može rekonstruirati na osnovu indicija. Ipak kratki vremenski razmak između ovih atentata iritira.

Sigurno je sljedeće: Najmanje jedna specifična forma zločina često povlači za sobom oponašanje tog čina: krvoproliće. Američka matematičarka Sherry Towers sa Arizona State University napravila je hronološki pregled 468 napada u SAD-u u vremenskom razdoblju između februara 2005. godine i januara 2013.

Na osnovu njenog istraživanja, kako je napisala, može se izvesti sljedeći zaključak: "Nalazimo znakovite naznake da ubistva počinjena vatrenim oružjem sa brojnim mrtvim ("mass killings") su inspirirana sličnim događajima u neposrednoj prošlosti." Najveća opasnost postoji unutar prvih 13 dana nakon jednog krvoprolića. U tom vremenskom periodu raste rizik od novih krvoproloća za 22 procenta.

"Zarazno razmišljanje"

Krvoprolića, kaže Towers, ovise presudno od raspoloživosti odgovarajućeg oružja. U SAD-u je opasnost da bi mladi mogli biti ustrijeljeni pet puta veća nego u drugim industrijskim zemljama. 87 posto svih ubijenih ljudi između 0-14 godina živjeli su u SAD-u. Veoma mali utjecaj na ovakvo stanje imala su psihička oboljenja. Nasuprot tome veliki utjecaj su imala medijska izvještavanja o prethodnim slučajevima ubistava. Medijska izvještavanja su, kako kaže Towers, mogla mlade na svjesnoj ili nesvjesno razini animirati na oponašanje počinjenog nasilja.

"Jedna takva forma zaraznog razmišljanja nije neuvjerljiva. Tako labilni mladi ljudi mogu biti prijemčivi za razmišljanje o samoubistvu kada se o tome prethodno izvještava u masovnim medijima. Također se dokazalo da izvještaji o ubistvima i samoubistvima mogu povećati broj odgovarajućih djela." Towers upozorava na to da vremenski i prostorno nasilna djela liče na to kao kada se posmatra širenje zarazne bolesti. Ona također kaže da očito osim vremenske i prostorna blizina igra ulogu kada je riječ o počinjenim zločinima.

Odgovornost medija

Izvještavanje medija pri ponavaljanju nasilnih djela igra ogromnu ulogu, piše i antropolog i sociolog Loren Coleman, autor knjige o oponašanju nasilnih djela. On medijima savjetuje da stoga između ostalog vode računa o izboru riječi. Tako oni ne bi trebali govoriti o "uspješnim" nasilnim napadima, također ne o "neuspjelim" samoubilačkim napadima. On kaže da to dovodi do toga da pojedini čitatelji dođu do zaključka da se samo treba dovoljno vježbati, a onda se može postići željeni efekat. Također je, kako kaže, potrebno izbjegavati stereotipne slike poput "ljubaznog mladića iz susjedstva" ili "usamljenog luđaka". Većina ovih priča je mnogo kompleksija, upozorava Coleman.

Zeynep Tufekci, profesorica sociologije na Univerzitetu Princeton, govori o tome koliku moć imaju slike: Teško naoružani atentator ostavlja utisak svemoći - i shodno tome poziva da bude imitiran. Zbog toga, kako ona kaže, mediji moraju biti suzdržani kada je riječ o korištenju takvih slika kao i kada je riječ o navođenju imena atentatora. Ukoliko se ime objavi, kaže Tufekci, to sugerira popularnost koju mogući imitatori također žele.

Tako mediji mogu znatno doprinijeti tome da animiraju imitatore. No također se ne smije prenaglasiti uloga medija, kaže pravnica i kriminologinja Britta Bannenberg. "Ni u jednom jedinom slučaju se sada ne bi moglo reći da su mediji ti koji su uzrokovali neki čin. No mediji vjerojatno igraju ulogu jer pozivaju na identifikaciju. Uvijek je riječ o identifikaciji sa osvetničkim figurama i sa idolima koji su počinili slična djela."

Ovaj proces, kaže Bannenberg, se najčešće proteže mjesecima. Najvećim dijelom se to dešava pred kompjuterom. Tamo se oponašatelj identificira sa svojim uzorom, tamo nalazi i opravdanje za svoj čin. Brojni su vodili dnevnik ili su pisali fiktivne priče u kojima su opisivali čin. Oni se okružuju pravim i lažnim oružjem, pišu oproštajna pisma ili razmišljaju o tome kakvu bi odjeću trebali nositi prilikom toga čina. "I neprestano čitaju o drugim počiniteljima, gledaju dokumentaciju i video snimke ubistava, oponašaju ego-shottera kako bi sebi predstavili kako će izvesti djelo."

Rastrganost i slabost počinitelja

Utoliko više, piše psiholog Jens Hoffman u svojoj studiji "Amok - novi pogled na stari fenomen", je potrebno da se djelomice spektakularnim slikama nekog djela pokaže njegova razočaravajuća pozadina.

On podsjeća na Roberta Steinhauesera, koji je u aprilu 2002. godine ubio 16 osoba u gimnaziji u Erfurtu, a nakon toga ubio i samog sebe. Mora se, kaže ovaj psiholog, objektivno izvještavati o takvim djelima. "Ako ovi mladi prijestupnici, poput Roberta Steinhaeusera, ne budu ni demonizirani, a ni prikazanti nevinim, ako njihove biografije pokažu njihovu cijelu rastrzanost i slabost, onda može biti znatno oslabljena funkcija mladih ubica kao uzora."