U Njemačkoj ne teče med i mlijeko
24. septembar 2019
O Petri Kallenbach govori dokumentarni film "Bugarski san" bh. redatelja i producenta Srđana Šarenca. Petra međutim nije usamljeni slučaj, već je primjer siromaštva u starijoj životnoj dobi u Njemačkoj.
DW: Protagonistkinja Vašeg filma je siromašna penzionerka koja odlučuje napusti svoju domovinu i bolji život potražiti u drugoj zemlji. Ona ne poznaje jezik zemlje u koju odlazi, nema prijatelje u toj zemlji, ali se ipak odlučuje na ovu promjenu. Scenarij je ovo koji je poznat stotinama hiljada ljudi, različitih životnih dobi, koji sanjaju da bolji život ostvare u Njemačkoj. No, Vi rušite kliše, Vaša protagonistkinja je Njemica koja napušta ovu zemlju.
ŠARENAC: Da, Petra Kallenbach u svojoj 65. godini odluči da želi kvalitetniji život jer ima mjesečnu penziju od 700 eura i kada plati stan 500 eura mjesečno i ostale troškove, njoj ostane nekih 20 eura na raspolaganju. Ona želi puno više od života i smatra da treća životna dob nije prilika za čekanje smrti, nego prilika za početak nekog novog života. Ja sam nju zapravo htio prikazati kao nekog heroja koji u svojoj 65. godini odluči da se preseli u Bugarsku, čiji jezik ne poznaje, ne poznaje ni ćirilicu, ali želi kvalitetniji i bogatiji život nego u Njemačkoj. U Hamburgu je ona čak odlazila po humanitarnu pomoć koja se dijeli jednom sedmično.
U Njemačkoj onaj ko ima primanja manja od 917 eura mjesečno slovi za siromašnu osobu. No, u Bugarskoj je ipak doživljavaju kao bogatu Njemicu. Kolika je njena penzija za bugarski standard?
Ona u Bugarskoj sa svojih 700 eura može kvalitetno živjeti. Iznajmljivanje stana u Hamburgu njoj je koštalo 500 eura mjesečno, u Bugarskoj stan plaća 155 eura mjesečno. Njoj preostane puno više novca kada plati stan nego u Njemačkoj i ona zapravo živi puno kvalitetniji život gdje sebi može priuštiti i odlazak u pozorište i u kino, može otići na večeru,... Dakle sve ono što sebi u Njemačkoj nije mogla priuštiti iako je rođena Njemica i iako je tamo provela cijeli životni vijek i zaradila njemačku penziju.
Kako na nju gledaju Bugari? Sa kojim se kulturološkim izazovima, odnosno sa kojim predrasudama se ona suočava u Bugarskoj?
Bugari su je prihvatili odlično. Prvi dan kada je došla upoznala je komšinicu Stanku koja živi u istoj zgradi i one su počele komunicirati. Budući da ne govore ni jedan zajednički jezik, Stanka ne priča njemački ni engleski, a Petra ne priča bugarski onda njih dvije sjednu pored kompjutera i koriste google translate i zahvaljujući tome se sporazumijevaju. I onda kada ode na pijacu ili negdje drugo ona se uvijek sporazumijeva uz pomoć google translator-a ili traduke, a vrlo česte su scene kada ona priča na njemačkom, a oni na bugarskom i savršeno se razumiju.
Financije su svakako osnovni razlog zbog kojeg Petra odlazi potražiti bolji život u Bugarskoj. No jesu li one i jedini? Pokušava li se ona suprostaviti i sve izraženijem fenomenu usamljenosti ljudi u razvijenim industrijskim zemljama?
To je apsolutno tačno. Petra živi sama u Hamburgu i kada se preseli u Bugarsku ona je više okružena ljudima koji žive u njenoj zgradi i koji mogu pričati s njom i koji su također penzioneri.
Ostvaruje li Petra na koncu bugarski san?
Da. Da. Petra sada živi šest godina u Bugarskoj. Ona je i dalje u gradiću Kavarni gdje je otvorila umjetničku galeriju i gdje izlaže svoje slike.
Pokazati siromaštvo u Njemačkoj
Veliki broj ljudi sa Zapadnog Balkana međutim napušta vlastite zemlje i odlaze upravo u Njemačku. Ruši li ovaj film stereotip o Njemačkoj kao obećanoj zemlji?
Kada sam pravio „Bugarski san" meni je zapravo cilj bio da razbijam neke predrasude. Iz pozicije Balkana mi zapravo gledamo na Njemačku kao na savršenu zemlju, najbogatiju zemlju EU i mislimo da tamo teče teče med i mlijeko. Ja sam zapravo svojim filmom želio razbiti taj stereoptip i prikazati da u Njemačkoj postoje i siromašni slojevi stanovništva kao što su njemački penzioneri. Mnogi od njih su svoj cijeli radni vijek proveli u Njemačkoj, radili 35-40 godina da bi na kraju završili sa penzijom od 700-800 eura s kojom oni teško, teško preživljavaju.
Ja također pokazujem ne samo ljudima sa Balkana da u Njemačkoj ne teče med i mlijeko nego ja zapravo želim pokazati i njemačkim penzionerima i drugim penzionerima da ako u svojoj zemlji ne mogu preživjeti sa svojom penzijom da postoji ipak izlaz, da ne trebaju biti očajni.
Podaci govore da je ne samo broj siromašnih penzionerki i penzionera u Njemačkoj od 2006. godine do danas porastao za 50 posto, već i da će u narednih 20 godina doći do povećanja broja siromašnih penzionera. Kako gledate na to?
Volio bih da moj film potakne raspravu o ovoj temi i da na neki način dovede do toga da se poboljša standard generacije koja je u trećoj životnoj dobi. Ako bi to bilo uspješno ja bih kao autor bio jako sretan.
I mi na Balkanu se suočavamo sa time da svako ko ovdje provede svoj radni vijek ne može živjeti od penzije i onda imamo situaciju da po tri generacije žive zajedno u istom stanu jer ovi mlađi pomažu starije, koji su penzioneri, a ovi stariji opet pomažu mlađe jer ovi nemaju stan i nemaju dovoljno sredstava da iznajme stan i da se odvoje. To je svakodnevnica i kod nas.
Srđan Šarenac je rođen u Sarajevu. Završio je master iz filmske i TV režije na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, na Media Business School u Rondi je završio master iz filmske i TV produkcije, a postdiplomski studij iz scenaristike na Binger Film Lab u Amsterdamu. Njegov dugometražni dokumentarac "Selo bez žena" osvojio je 14 nagrada. Osim režije bavi se produkcijom te je jedan od producenata nagrađivanog filma The Road Movie, reditelja Dimitrija Kalashnikova. Film se kvalifikovao za Oskara 2019. u kategoriji za najbolji dugometražni dokumentarni film. Njegov dokumentarni film "Bugarski san" će biti premijerno izveden u okviru AJB (Al Jazeera Balkan) DOC Film Festivala.