Twitterom protiv rasizma na sveučilištu

"Hm... ja sam iz Kölna", odgovorila je jedna studentica koja nosi muslimansku maramu na glavi na pitanje odakle je i želi li nešto reći o "Islamskoj državi". Doživljaji koje korisnici Twittera dijele na hashtagu #CampusRassismus pokazuju postojanje rasizma koji je tih i suptilan. Upravo zbog toga pogođeni se osjećaju još bespomoćnijima. Njega se teško može dokazati, a on je ipak tu.

Na to žele ukazati pokretači akcije na Twitteru, studentske skupine "People of Colour" iz Mainza i Frankfurta. "Mi kao pogođeni studenti primijetili smo da imamo slična iskustva i da ona ne bivaju artikulirana", kaže Emine Aslan, suosnivačica studentske skupine u Mainzu u razgovoru za DW. "Ali, ona se tiču velikog dijela naše svakodnevice na sveučilištu. Ona su presudna za to hoćemo li biti uspješni na studiju, hoćemo li pisati svoje radnje o određenim temama ili ne, hoćemo li kasnije moći istraživati o nekim temama ili ne."

O rasizmu u svakodnevici pogođeni rijetko govore, kaže ova 25-godišnja studentica sociologije. "Protiv onoga što se rijetko artikulira teško se može boriti", kaže ona. Zato sudionici u online-kampanji koriste mnoštvo iskustava kako bi govorili složno i pokazali da se ne radi o osjećaju pojedinaca, nego o strukturnom problemu našega društva.

Sveučilište se smatra javnim prostorom u kojem ljudi koji razmišljaju razmjenjuju mudre misli. Ali, taj ideal se često ne ispunjava u ophođenju s ljudima druge vjere i druge boje kože. To pokazuju napisi stotina korisnika Twittera.

Prijeđena granica

Povodom pokretanja kampanje #CampusRassismus Emine Aslan priča i o vlastitim iskustvima s jednim profesorom sociologije kod kojega je pohađala seminar na temu odnosa među spolovima. Rasizam je "kad on s teme poligamije i nejednakosti spolova neizbježno dođe do islama i tvoje marame na glavi", kaže Aslan. Ili kad on u osobnom razgovoru u vezi s maramom na glavi kaže: "Zbog Vaše karijere u znanosti trebali biste o tomu razmisliti."

Situacije kao ova, pitanja ili primjedbe bez razmišljanja, određuju svakodnevnicu Emine Aslan. One dovode do toga "da ti se ljudi češće obraćaju i da imaš manje privatne sfere nego drugi studenti". Ili da tamnoputoj ženi jednostavno pipaju kosu. "Kad bi se dogodilo suprotno, to bi bilo prilično čudno."

Na radnom mjestu, u parku, u kafiću

Što je razlog da mnogima nedostaje senzibilnost u ophođenju s ljudima koji su neznatno drukčiji? Emine Aslan smatra da u Njemačkoj nedostaje potrebna svijest o rasizmu u svakodnevici. "Ako govorimo o rasizmu odgovornost i problematika se rado prebacuje na desni dio društva." Problem se traži u ekstremima. A pritom se zaboravlja da rasizma ima svuda - na radnom mjestu, u parku, u kafiću, u trgovini i u školi.

Sveučilište tu nije nikakva iznimka, kaže Emine Aslan. "Sveučilište je dio društva. Tu su različiti ljudi i docenti koji imaju različite poglede i perspektive." Kao studentica sociologije ona zna da ljudi koji nisu suočeni s određenim načinom života to manje i uočavaju. To dovodi do toga da studenti na seminarima često vode uzaludne bitke i da njihova iskustva bivaju banalizirana, kaže Aslan.

Što ću u uredu za strane studente?

Da se njezine probleme ne uzima ozbiljno Emine Aslan vidi i po tomu što na sveučilištu nema neovisnog povjerenika za osobe koje su pogođene rasizmom, kao što imaju povjerenici za žene, za hendikepirane osobe, za homoseksualce i lezbijke. "Ako se tu tematiku spomene često se nažalost događa da čovjek nailazi na nerazumijevanje i da ga se šalje u međunarodni ured ili ured za strane studente. A tu je pitanje, zašto bi za neku osobu koja je rođena u Njemačkoj trebao biti mjerodavan ured za strance?"

Za nju je zato jasno: kampanja #CampusRassismus može biti samo prvi korak. Sljedeći korak mora biti vođenje rasprave "offline", kako bi se "studenti koji su pogođeni rasizmom mogli uključiti u raspravu, prije svega na sveučilištu, i tražiti drukčiju zastupljenost". Kako jednoga dana ne bi ništa bilo nedorečeno kad netko kaže da je iz Kölna.