Treba li NATO-u nova strategija?

Kriza u Ukrajini prisilit će NATO savez da ponovno promisli o vlastitoj strategiji. Dosad je težište NATO-a bilo na ulozi „interventne vojske“ koja se može upotrijebiti i u dužim sukobima izvan granica zemalja članica kao, npr. u Afganistanu. To se moglo vidjeti i po odlukama o naoružavanju i opremanju europskih oružanih snaga: manje vojnika, manje teških borbenih jedinica, ali zato iznimno mobilne jedinice koje se brzo mogu premjestiti u daleka područja gdje je potrebna intervencija. Njemačka je vojska u sklopu tog restrukturiranja ostala bez najvećeg dijela svojih tenkova i artiljerije, ukinut joj je i obvezni vojni rok, ali je zato proširila svoje transportne kapacitete i druge logističke sposobnosti. Jesu li te odluke bile preishitrene?

U javnoj se diskusiji iznenada ponovno pojavio horor-scenarij o ruskom napadu na teritorij NATO-a na njegovom istočnom boku - scenarij koji je prije mnogo godina nestao iz svijesti.

Dužnosnici NATO-a imali su na umu glavni zadatak saveza, odnosno obranu saveza od teoretski mogućeg napada kopnenih snaga u Europi, ali političko vodstvo više baš i nije ozbiljno shvaćalo tu mogućnost. NATO se čak trudio izgraditi i što je više moguće partnerski odnos s Rusijom. Nažalost, danas znamo da to nije funkcioniralo.

Zastrašivanje opet u modi

Rusko vodstvo je nakon Hladnog rata NATO smatralo anti-ruskim savezom. U tom se pogledu nije ništa promijenilo. Sad će se države članice NATO saveza morati ponovno intenzivno baviti obranom od mogućih ruskih napada. Brojanje tenkova i topovskih cijevi je bilo totalno „out“, nešto čime su se bavili „hladni ratnici“ koji stalno žive u prošlosti. No glavni tajnik NATO-a Anders Fogh Rasmussen već nekoliko tjedana ponovno govori o „zastrašivanju“ ruskih postrojbi i sposobnosti te volji NATO-a da pod svaku cijenu zaštiti svoje istočne zemlje članice, odnosno Baltik, Poljsku, Rumunjsku, od mogućih napada.

Nakon rata u Gruziji 2008. godine NATO-vi dužnosnici koji su zaduženi za planiranje pojačano su razmišljali o takvim scenarijima, ali nitko se tim nije doista ustrajno bavio u političkom smislu.

I SAD kao najvažniji partner NATO-a masovno je povlačio postrojbe i oružje iz Europe dok je Rusija svoje konvencionalne, ali i nuklearne oružane snage od 2008. godine masovno reformirala i opremala. Ruska vojska na zapadnoj granici Rusije raspolaže velikom i vrlo mobilnom tenkovskom postrojbom koja iz tekućih manevara u roku od nekoliko dana može preći na stvarni sukob. To potvrđuje i Međunarodni institut za strateške studije i vrhovni zapovjednik NATO snaga američki general Breedlove.

Misliti na nezamislivo

NATO trenutačno može malo kontrirati toj postrojbi. Borilačke brigade bi se iz SAD-a i zapadne Europe morale najprije premjestiti u Poljsku ili Estoniju. NATO želi svoje istočne zemlje članice zaštititi svojim postrojbama za brzo djelovanje koje se sastoje od jedinica iz ostalih zemalja članica i koje se stalno izmjenjuju. Njemačka vojska trenutačno raspolaže jednom desetinom tenkova koje je imala još prije 25 godina pri padu Berlinskog zida. To je bilo tako zamišljeno i nije bila nikakva slučajnost. Tada je vladalo uvjerenje da Rusija više neće predstavljati izravnu vojnu prijetnju. No situacija se sad znatno promijenila. Sjevernoatlantski savez će najkasnije na NATO-samitu u rujnu morati dati koncepcionalan odgovor na novonastalu situaciju. Obrambeni se planovi moraju brzo doraditi.

Američki predsjednik Barack Obama je za vrijeme svog posjeta Bruxellesu u ožujku već dao smjernice za to. Europljani trebaju trošiti više novca na obranu, na kraju krajeva, Rusija je povisila svoj proračun za obranu za gotovo jednu trećinu. Europljani, s druge strane, svoj budžet smanjuju već godinama. No i SAD štedi nakon skupih ratova u Iraku i Afganistanu. Unatoč tomu, američki je vojni proračun deset puta veći od ruskog. Europski političari zaduženi za pitanje obrane bili su sretni da su u vrijeme financijske krize mogli drastično srezati svoje troškove. Čini se da je tomu došao kraj. Europljani moraju znati: to će biti skupo i opteretit će državne proračune idućih godina.

Što je s nuklearnim oružjem?

S obzirom na novu situaciju koja nastaje zbog krize u Ukrajini, NATO neće moći ostati na konvencionalnom naoružanju. U vjerodostojno zastrašivanje ubraja se i nuklearno oružje, na čiji spomen čovjeka već oblije hladan znoj. Rusija je nuklearna sila i smatra nuklearnu silu SAD i dalje svojim glavnim protivnikom u multipolarnom svijetu. Rusija modernizira svoje rakete i neke je čak postavila i u eksklavi Kalinjingradu koji graniči s Poljskom i Litvom. Rusija je u Europi osim toga početkom ove godine testirala i prateće rakete koje bi mogle nositi i nuklearne bojne glave. To bi moglo predstavljati kršenje Vašingtonskog sporazuma o nuklearnim raketama srednjeg dometa iz 1987. godine koji u biti zabranjuje takvo oružje srednjega dometa. Još se čeka na odgovor NATO-a.

NATO s druge strane modernizira mali broj bojnih glava koje se još nalaze u Europi. Savez radi na izgradnji raketnog štita za Europu koji je prvotno trebao služiti kao zaštita protiv napada iz Irana ili drugih država na južnoj periferiji. Možda taj obrambeni štit, suprotno prvotnom planiranju, sad mora poslužiti i kao zaštita od ruskog oružja. Sve to mora biti dio nove strateške diskusije i novog koncepta. Kriza u Ukrajini, koju potpiruje Rusija, prisiljava na to. NATO mora reagirati kako bi ostao vjerodostojan.