Tesla po drugi put među Nijemcima

Magični pečat u pasošu kaže abgeschoben – prisilno vraćen. Udarila ga je njemačka Savezna policija, direkcija na frankfurtskom aerodromu, ispod je hemijskom olovkom naškraban potpis službenika i datum 15. oktobar prošle godine. Od trenutka kada je taj pečat prekrio dvoglavog orla sa krunom i ocilima u pasošu Saše Simića, ovaj čovjek je čvrsto riješio: samo da istekne zabrana ulaska od godinu dana i eto njega opet u Njemačkoj, sa suprugom, sinom i kćerkom. „Mislim da nemam šanse, ali moram da pokušam. Očekujem da ću biti makar jedno vrijeme ovdje. Prvi put smo ostali 13 mjeseci. Sada mislim da će biti kraće, ali pokušavam da nađem nekog advokata, možda on može nešto da izvuče, da ostanemo duže. Kad sam prošao granice i sve pečate, valjda će mi se nasmiješiti sreća."

Odlazak „na azil", druga epizoda

Scenografija bi teško mogla više da odudara od one, u kojoj smo se prvi put sreli. Bilo je to prije godinu dana u romskom naselju u Mladenovcu: blatnjave ulice, tu i tamo kičaste kuće građene od deviza iz zlatnog gastarbajterskog doba, lavež pasa. Sašu Simića tamo zovu Tesla jer je dugo znao da popravi svaki televizor – dok ga nisu stigli srčani problemi i distrofija. Sada se srećemo u Diseldorfu, milionskoj metropoli, negdje između željezničke stanice i čuvene Kraljevske aleje, dok se mase ljudi gibaju trotoarima za nekim svojim poslom. Sipi kiša. „Svaki dan i noć sam razmišljao šta ću sutra, time sam psihički opterećen. Danas nešto jedeš, pa razmišljaš čime ćeš sutra da prehraniš porodicu", kaže Simić. „U Njemačkoj je bilo bolje. Ovdje nisam bio Ciganin nego Srbin, ljudi nisu uopšte razmišljali na taj način."

Diseldorf se sam odabrao. Ne samo jer porodica ovdje ima rođake, nego i jer je Rajan Er (Rayan Air) uveo liniju između dva aerodromčića, onog u Nišu i onog u Vezeu, na samoj holandskoj granici. Dvadeset evra po osobi za kartu, toliko je Simić uspio da prikupi. „Pozajmio sam od ujaka iz Beča." Trebalo je pedeset evra po članu porodice dnevno da bi ga pustili u Njemačku kao turistu. Graničnoj policiji na niškom aerodromu je rekao da ide kod tetke, ostaje tri dana, a onda ide rodbini u Austriju. „Slagao sam ih. Morao sam." Malo su zagledali onaj pečat i papire iz prve njemačke odiseje, a onda su ga pustili.

Kada priča kako mu je prošla godina u Srbiji, Simić djeluje kao da jedva cijedi riječi kroz brkove, ali nabraja sistematično, citira zakone, pamti imena i datume. Ima 46 godina, ali ne može da radi, jer je proglašen nesposobnim. Ne može da dobije invalidsku penziju jer tvrde da nije skupio dovoljno staža. Ne može da dobije socijalnu pomoć jer su birokrate smislile da ima „višak stambenog prostora" koji treba da izdaje ili proda. „Višak" su dva sprata kuće u potpunom kršu i lomu, hroničnoj sivoj gradnji. Za struju duguje 800.000 dinara. Pretili su mu pljenidbom, ali nikako da dođu. „Plašim se jer iako sad nisam kući imaju pravo da razvale i uz svjedoke zapišu šta su odnijeli." Šta bi mogli da uzmu? „Nemam pojma."

Njegov 18-godišnji sin Aleksandar viši je za glavu od oca. Trogodišnju školu je prekinuo kada je porodica prošli put otišla u Njemačku, smjer je u međuvremenu ukinut i nema novca da ga završava vanredno. „Ja sam skupljao flaše, molio sam komšiju da me uveče poveze pa da pokupimo plastične flaše. Kad skupim malo veću količinu, dobijemo neke sitne pare pa smo imali za hljeb i neku salamu", kaže, i dodaje, kao da se stidi: „Znam da nije sve u parama, glupo je tako razmišljati. Ali svi su mi se smijali, govorili: Ciganšturo, bježi, smrdiš. Bude mi glupo da se pojavljujem. Imao sam nekoliko drugara, ali su se i oni povukli od mene kada su vidjeli da mi se svi smeju. Jednom je grupa zaustavila auto na ulici, divljali su i vikali da će da me polome. Vidio sam da su budale pa sam trčao glavom bez obzira. Hvala Bogu, pobjegao sam im. Zato vrijeme provodim kući, uveče tražim te flaše i to je sve."

Nikakve šanse

Službenici njemačkog Saveznog ureda za migracije i izbjeglice svakog dana čuju hiljade teških priča. Ovi došljaci sa Balkana na njih već duže vrijeme ne ostavljaju poseban utisak. Za njih će Simići biti još jedan broj u rubrici Folgeanträge – ponovljeni zahtjevi. Od januara do septembra ove godine je azil u Njemačkoj zatražilo 8.044 državljana Srbije – od toga je čak 2.757 već u prošlosti tražilo azil. U tom periodu donijeta je ukupno 20.821 odluka o zahtjevima državljana Srbije – zaštitu u Njemačkoj dobilo je svega 0,2 odsto, piše u odgovoru Saveznog ureda za migracije i izbjeglice na upit DW. Doduše, statistika ne bilježi odvojeno koliko uspjeha imaju oni koji su već ranije odbijeni, pa sada dolaze po drugi, treći ili četvrti put.

Ipak, može se pretpostaviti da povratnici imaju još manje šanse od debitanata. Jer zakon predviđa da se o ponovljenom zahtjevu ne mora ni odlučivati osim ako nije „došlo do značajne promjene uslova u zemlji porijekla" ili tražilac azila nema nove „dokaze" da mu po povratku u zemlju porijekla prijeti progon. „Više se ne može pozivati na iskaz koji je neko dao kada je prvi put tražio azil, to se ne računa. Moraju se iznijeti i dokazati novi supstancijalni razlozi", kaže Klaus Ulrih Prels iz kelnskog Savjetovališta za izbjeglice, koji pomaže potražiocima azila. „To je veliki problem, posebno kada govorimo o Srbiji koja je proglašena zemljom sigurnog porijekla", navodi on za DW.

Status takozvane „zemlje sigurnog porijekla", koji Srbija uživa od ljeta 2014. znači da se zahtjevi za azil državljana tih zemalja od početka smatraju neosnovanim. Od podnošenja zahtjeva do (negativne) odluke u teoriji bi trebalo da protekne samo 48 sati. Doduše, i dalje treba nedjeljama ili mjesecima čekati na termin za saslušanje, a posle odbijanja se deportacije takođe ne sprovode odmah. Od pooštrenja zakona prošle godine – velikog aduta vladajućih demohrišćana kako bi se „prave" izbjeglice odvojile od „lažnih" – potražioci azila sa Balkana borave još samo u takozvanim dolaznim centrima, ne i po izbjegličkim domovima u unutrašnjosti pokrajina. Skraćena su finansijska davanja, pa tako, dok čekaju na odluku o azilu, došljaci sa Balkana mahom dobijaju stvari i hranu, i tek simboličan džeparac. O moralnim dimenzijama takvih zakona može se raspravljati, ali nema sumnje da su političari postigli ono što su htjeli: o tome svjedoči svega osam hiljada zahtjeva za azil do septembra ove godine, u poređenju sa 2014. i 2015. godinom kada je dolazilo po 27.000 ljudi.

„Pravna država van snage"

Naravno, protiv odluke o odbijanju zahtjeva može se podnijeti tužba – ali, kako objašnjava Prels, kvaka je u tome što tužba ne odlaže prisilni povratak. „Pravna država je zapravo stavljena van snage kada se radi o ljudima iz zemalja sigurnog porijekla. Pravni put, zagarantovan njemačkim Osnovnim zakonom, praktično ne važi za ove ljude. U teoriji možete podnijeti tužbu, ali u pravilu sud ne odobrava odlaganje deportacije dok se o tužbi ne odluči. Osim toga je ljudima iz sigurnih zemalja zabranjena integracija: ostaju u prihvatnim centrima do deportacije, ne samo da im je zabranjeno da rade, već je i djeci zabranjeno da idu u školu." Stoga Savjetovališta za izbjeglice kritikuju njemačku vlast: „To je dramatično za ljude, posebno za manjine iz bivše Jugoslavije, za one koji mogu da vjerodostojno svjedoče o učestaloj diskriminaciji i izopštavanju iz socijalnih sistema u domovinama, iz škola i sa tržišta rada."

Prels je tokom 2014. još gajio nade da bi moglo da bude drugačije. Bila je to godina kada je nekoliko upravnih sudova – poznati su primjeri iz Štutgarta i Minstera – oborilo odluke Ureda za migracije u slučajevima srpskih državljana. Naime, ti su sudovi smatrali da Njemačka ne smije deportovati ljude u zemlju koja u Krivičnom zakoniku ima famozni član 350a, donijet 2012, u kojem stoji: „Ko u namjeri da sebi ili drugom pribavi kakvu korist, vrši ili organizuje transport, prebacivanje, prihvat, smještaj, skrivanje ili na drugi način omogućava da državljanin Srbije lažnim prikazivanjem ugroženosti njegovih ljudskih prava i sloboda, u stranoj državi zatraži azil, kazniće se zatvorom od tri mjeseca do tri godine." Ta je formulacija, smatrale su sudije, preširoka, i može da se primjeni i na same tražioce azila. „Takvo pravno viđenje se apsolutno nije etabliralo u praksi i takvih odluka nije bilo u posljednje vreme", dodaje sa žaljenjem Prels.

„Ako nas opet najure…"

Saša Simić nije imao problema sa zakonom kada je prvi put vraćen iz Njemačke. „Ali imao sam sastanak sa predsjednikom opštine Mladenovac gdje sam htio da vidimo od čega ću da živim. Rekao je: Budi miran da te ne otjeram u zatvor. Taj su zakon i uveli da bi zaplašili Cigane da ne idu na azil, da Evropa ne bi Srbiji ukinula bezvizni režim." Ispraćen i dočekan pričama političara o tome da je „lažni azilant" ili izjavom srpskog premijera Vučića da su Romi „tradicionalno siromašni", Simić je jednom išao pred Vladu Srbije „da priča sa premijerom". Odmah iz unutrašnjeg džepa vadi i dokaz, fotografiju pred Nemanjinom 11. „Neka oni kažu šta hoće. Grozno mi je kada čujem da sam lažni azilant. Ja u Srbiji nemam prava koja su zagarantovana Ustavom. Prijavljeni smo kao povratnici sa azila, u programu readmisije. Ničim nam nisu pomogli."

Njegov sin tvrdi da je cijela porodica bila za novi pokušaj u Njemačkoj. „Shvatam da su šanse jako male. Smatram da možemo malo da ih popravimo ako budemo imali dobru integraciju. Tražiću od Ureda za strance da mi odobri da radim, makar i za evro po satu, samo da vide da se trudim. Samo da se ne vratimo sada u Srbiju! Zima je, nemamo ogrijev, ništa. Tamo sam sve probao. Tražio sam posao, išao i tamo gdje niko ne bi radio, na otpad, svuda gdje primaju bez srednje škole. Kad vide boju kože, samo se okrenu. Ovdje se osjećam bolje, pun sam samopouzdanja, hodam nasmijan… znam da i ovdje ima diskriminacije, ali ja je nijednom nisam doživio", kaže ovaj mladić.

Otac porodice uzda se pomalo i u svoj ožiljak na grudima, uspomenu na dramatičnu operaciju srca koju je prošao u Nemačkoj – izbačen je samo dva mjeseca poslije tog zahvata. Time ga je njemačka država pomalo razočarala, ali od Srbije mu je, kaže, daleko bolja. „Tamo nisam uopšte imao liječenje. Kada mi je bilo loše, otišao sam u Hitnu pomoć i tamo su mi uradili samo EKG. Da idem po privatnim ordinacijama po Beogradu nemam para." Ukoliko njemačka birokratija ne bude baš brza, ukoliko se Simići makar nekoliko mjeseci zadrže, možda će kući ponijeti nešto novca. Možda će u pasošu ponijeti i trajnu zabranu ulaska u Njemačku. „Bio sam toga svjestan kada sam krenuo. Došao sam da mi pomognu ili ne. Ako nas opet najure, ovdje nemam više šta da tražim. Šta ću poslije? Ne znam. O tome tek moram da razmislim."