Sve zavisi od dobre volje iranskog režima

Evropska unija zasigurno ima mogućnosti da se odlučno suprotstavi Amerikancima. Tu postoji i uzor: Kuba. SAD su ovu ostrvsku državu prije 22. godine htjeli sankcijama baciti na koljena, a Evropljani bi su htjeli sklapati poslove. Brisel je otišao tako daleko da je u okviru takozvanog „blockinga", svim evropskim firmama zabranio da slijede sankcije SAD. Ali, kada upoređujemo ova dva perioda, postoji jedna ključna razlika u odnosu na danas: Tada je u Bijeloj kući sjedio Bill Clinton, predvidljivi i za Evropljane dobronamjerni predsjednik. Danas tamo sjedi - pa dobro.

Pored toga, Evropska unija mogla bi zaštiti svoje firme od prijetećih sankcija Washingtona, tako što bi kompenzovala nastale gubitke. Javna ulaganja ili javna pomoć u privatnim investicijama su također opcija. Evropska unija itekako ima alate da se efikasno suoči s Trumpom. Samo tako bi i bilo moguće ubijediti evropske kompanije da i dalje posluju sa zemljom koja je na meti SAD.

Poslovanje se ne može prisiliti

Sve se na kraju svodi na pitanje da li su evropski lideri uopšte spremni ući u boksački ring sa Iranom. Svaki ciljani udarac Evropske unije u smjeru SAD mogao bi rezultirati naglom eskalacijom, koja bi za sobom mogla povući velike ekonomske gubitke.

Do sada, po prirodi stvari, oprezni političari kao što je Angela Merkel nisu htjeli ulaziti u ovaj ring. Ni u utorak navečer osim ciljanog  optimizma, nije bilo nikakvih indicija da su Evropljani spremni ići ovim putem.

Zato se sada direktori multinacionalnih kompanija, kao što je Siemens, moraju odlučiti da li će prestati poslovati sa Iranom ili tamo i dalje investirati i tako privlačiti gnjev Amerikanaca. Za pretpostaviti je da se će se obazrivi direktori kompanija ipak odlučiti za prvu opciju, jer je posao sa Sjedinjenim Američkim Državama za većinu mnogo važniji. Za Siemens je na primjer SAD najveće jedinstveno tržište.

Dilema EU je sljedeća: potrebni su joj privatni poduzetnici, kako bi i dalje mogla investirati u Iran, što je Iranu hitno potrebno. Ali EU ne može prisiliti kompanije da posluju sa Iranom.

Tako onda preostaju samo drugi potpisnici sporazuma sa Iranom koji mogu pokušati ispuniti nastalu prazninu. Ali i tu ima problema. Rusija na primjer, koja insistira na striktnom pridržavanju sporazuma, ekonomski gledano je direktna konkurencija Iranu. I Rusija i Iran su države koje posluju prvenstveno izvozom fosilnih goriva.

Kina vjerovatno ima važnijeg posla nego da sada zbog ovoga ulazi u otvorenu konfrontaciju sa SAD. U ovom trenutku Kinezi pokušavaju izbjeći trgovinski rat sa vladom Donalda Trumpa. Tu sporazum sa Iranom igra sporednu ulogu.

Sporazum ovisi od dobre volje Irana

I šta onda preostaje Evropljanima? Bojažljivi pokušaji da ubijede pojedine kompanije na dalje aktivnosti u Iranu, omogućiti protok javnog novca, a preostale partnere uvjeriti da rade isto – sve to neće održati sporazum u životu.

Uspjeh bi vjerovatno bio i održavanje iranskog sporazuma u nekoj vrsti vegetativnog stanja, dok američki glasači opet ne izađu na izbore. Iran sigurno neće dobiti ekonomske podsticaje kojima se nadao. Zbog toga, sporazum ovisi samo o dobroj volji iranskog režima da ne reaktivira svoj atomski program.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android