Sudski epilog terorističkih napada u Parizu

Sebastijan Duze (41) je od 13. novembra 2015. izuzetno osjetljiv. Tada je radio kao šanker u restoranu „Dobro pivo“ na sjeveroistoku Pariza. Njegovo radno mjesto odjednom je postalo bojište.

„Bilo je pola deset. Mislio sam da sam čuo petarde. U početku uopšte nisam shvatio o čemu se radi“, objašnjava on za DW pred barom u kojem je tada radio.

- pročitajte još: Bataklan: sjećanje na noćnu moru

„Odjednom su svi počeli da trče. Neka osoba koju su pogodili u nogu pokušala je da se popne uz stepenice. Onda sam vidio napadače kako iz kalašnjikova pucaju na ljude. Kao na filmu. Bacio sam se na pod i tamo ostao."

Preživio je. Nije mogao da zna da je to jedan od nekoliko napada koji su se skoro istovremeno odvijali u Parizu.

Dvadeset napadača pred sudijom

Sada se sudi dvadesetorici njih koji su na ovaj ili onaj način pomagali teroristima. Taj proces je važan za preživjele. Devetorica terorista ubili su 130 ljudi u napadima na stadion Stad de Frans, na nekoliko barova i restorana, i na koncertnu dvoranu Bataklan. To je bio najkrvaviji napad u Francuskoj od Drugog svjetskog rata.

Tada je napadnut i bar „La bel ekip", na dva kilometra od bara u kojem je radio Sebastijan Duze. Iako nije bio tamo, teško mu je da ide na to mjesto.

„Nekada sam radio u tom kraju, a moji prijatelji su te večeri ovdje slavili rođendan", priča on stojeći ispred lokala. „Tu je bila i Mičeli, djevojka mog italijanskog prijatelja Fila. Dva mjeseca prije toga ju je zaprosio. Mislili smo da je preživjela. Sutradan smo saznali da je poginula.“

Naspram lokala je spomen-ploča s imenima 20 žrtava napada. Duze čita imena nekoliko minuta. Onda sa suzama u očima kaže: „Bila je pravi anđeo. Zgodna, inteligentna, fina. Svima nam nedostaje."

Proces će trajati najmanje devet mjeseci

Od dvadeset optuženih, samo je jedan navodno direktno učestvovao u napadu – Salah Abdeslam razvozio je teroriste na mjesta napada i pomagao im prije toga da proizvedu eksploziv. Ostali su optuženi za logističku podršku. Šestoro njih je u bjekstvu, pa će im biti suđeno u odsustvu. Istražni organi pretpostavljaju da su u međuvremenu poginuli na ratištima u Siriji i Iraku. Preko 1.800 tužilaca i 300 advokata uzimaju učešća u ovom mamutskom procesu.

Jedan od građana koji tuži teroriste je Tijeri, on ne želi da oda svoje prezime. S nekoliko posjetilaca koncerta rok grupe „Eagles of Death Metal" zatvorio se u garderobu dok su teroristi ubijali svojih 90 žrtava.

„Kada je došla policija, izveli su nas kroz glavni ulaz. Kada sam pogledao dole, u pušačkom ćošku vidio sam nekoliko mrtvih“, kaže pedesetšestogodišnjak pokazujući ugao ispred koncertne dvorane.

Tijeri se nada oštrim kaznama

Tijeri radi u turističkoj agenciji. Otkako je preživio misli da je rođen pod srećnom zvijezdom. Ipak, iza njegovog nasmijanog lica kriju se teški ožiljci.

„Ne vjerujem da će ta rana ikada zarasti“, kaže on. „Čim se susretnem s nekim problemom u svakodnevici, trauma se vrati. A spavam veoma loše, stalno se budim. Svake noći sanjam da se s oružjem u ruci borim protiv terorista, kako bih zaštitio druge ljude“.

Tijeri ne vjeruje da će proces to promijeniti. „Ipak, za mene je važno da tamo svjedočim, između ostalog i zato što se sudski proces snima za arhive i za buduće generacije. Ali ne očekujem ništa spektakularno. Optuženi neće plakati ili izvinjavati se. Oni će prosto da plate za to što su uradili. Nadam se da će dobiti maksimalne kazne."

Proces je za preživjele važna etapa

Psihoterapeutkinja Delfin Morali kaže da nisu svi pogođeni u stanju da ne gaje velika očekivanja. Ona radi u Centru za psihičke traume pri Institutu za proučavanje žrtava u Parizu. Poslije napada je tu formirano krizno odjeljenje za pomoć žrtvama terorističkog napada. Do danas tu dolazi dvadesetoro ljudi koji su preživjeli napad.

„Neki od naših pacijenata do danas ne uspijevaju da vode normalan život. Još uvijek imaju simptome kao što je ekstremni oprez i nesanica“, kaže Morali i dodaje da neki od njih previše očekuju od sudskog procesa.

„Suđenje je važna etapa – upravo jer nanesena šteta biva priznata i jer krivci bivaju kažnjeni“, objašnjava ona. „Ali to nije dovoljno da se prevaziđe trauma. Naposlijetku, mnogi se generalno više ne osjećaju bezbjedno, jer se od tada desilo više terorističkih napada. Osim toga, najveći broj tadašnjih terorista je mrtav, ne mogu ih pozvati na odgovornost. To frustrira."

Od 2015. je u terorističkim napadima u Francuskoj ubijeno još 250 ljudi.

Strah da će proces razočarati

Matju Modvi se plaši da bi presuda mogla donijeti razočaranje. Njegov četrdesetjednogodišnji brat Sedrik ubijen je u Bataklanu. Otada ga ne napušta osjećanje da njegovom životu nedostaje važan dio.

„Još uvijek uzimam antidepresive. Ne prođe ni jedan dan da ne pomislim na njega“, kaže on. On smatra da bratu duguje da bude strana u procesu. „Nadam se da ćemo makar dobiti nekoliko odgovora na sva ta otvorena pitanja. Mada pokušavam da ne gajim lažnu nadu. Optuženi se neće izviniti i zamoliti da im oproste. Oni su zarobljeni u svom fanatizmu, čak i ne priznaju naš pravosudni sistem.“

Šanker Doze će radije prijetiti proces sa distance. „Nešto mi kaže da ne treba da učestvujem i da mi to neće pomoći. Dovoljno je drugih koji su tu, da bi se zadovoljila pravda“.

Te kobne večeri Doze je htio da ide na koncert u Bataklan. „Htio sam na koncert. Ali ni ja ni moja tadašnja djevojka, koja je takođe radila u jednom kafiću, nismo mogli da dobijemo slobodno veče“.

Dok gleda na spomen-ploču obuzima ga strepnja: „Upravo mi je postalo jasno da je moje ime moglo biti ovdje. To boli“.

Doze se uskoro seli iz Pariza. Hoće da okrene leđa gradu i bolnim sjećanjima.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu