Sukob u pozadini afere Krušik?
21. novembar 2019
Nakon što je uzbunjivaču Aleksandru Obradoviću tužilaštvo odredilo kućni pritvor, slučaj Krušik preselio se u medije i dnevnu politiku. Političari su aferu Krušik po običaju pretvorili u estradnu zabavu i na taj način je udaljili od rješenja u nadležnim institucijama.
Čitav proces razvodnjavanja na neki način je započeo ministar policije Nebojša Stefanović, koji je izjavio kako je spreman da se podvrgne poligrafskom testiranju – ako je potrebno i van zemlje – kako bi dokazao da je riječ o lažima povodom umiješanosti njegovog oca u trgovinu oružjem. Zašto bi na poligraf išao ministar policije, a ne, recimo, njegov otac koji je bio direktni posrednik u trgovini oružjem – pitanje je ostalo da lebdi u vazduhu bez odgovora.
Sagovornici DW, međutim, naglašavaju kako nema potrebe da se bilo ko sam prijavljuje na poligraf već da institucije moraju da rade svoj posao.
Kult poligrafove istine
Odgovorni urednik nedjeljnika Vreme Filip Švarm ističe tako da je u Srbiji „poligraf postao ključni dokaz režima o nečijoj krivici ili nevinosti“. Švarm podsjeća „da je na poligraf išao i Milan Radoičić i da je nakon toga Aleksandar Vučić izjavio kako Radoičić neme veze sa ubistvom Olivera Ivanovića. To je samo dimna zavjesa, koja bi trebalo da sakrije činjenicu da nemamo istragu o eventualnoj trgovini uticajem i sukobu interesa i da Nebojša Stefanović svom ocu daje dozvole za trgovinu oružjem“, kaže Švarm.
Na poligraf je išao i sam Aleksandar Vučić kako bi dokazao da nikada nije sreo bivšeg direktora dnevnog lista Kurir, koji ga je optužio za ucjenu. Nakon što je saopšteno da je Vučić prošao poligraf na čitav slučaj je stavljena tačka. „Imamo, dakle, kult poligrafove istine u Srbiji", dodaje Zoran Gavrilović, programski direktor Biroa za društvena istraživanja (BIRODI).
„Poligraf je postao suštinska zamjena za rad tužilaštva. To je prosto jedna medijska manipulacija koja ne doprinosi niti vladavini prava, niti može da sakrije činjenicu da tužilaštvo ne radi svoj posao“, ističe Gavrilović.
Šešelj dobija konkurenciju
Iako važi za omiljenog Vučićevog opozicionara. Vojislav Šešelj i njegova Srpska radikalna stranka (SRS) takođe su kritikovali vlasti za aferu Krušik i zahtijevali neke odgovore. Kao veliko iznenađenje dočekane su tvrdnje radikala kako „krađa ne može biti ni državna ni službena tajna“, kao i da je razumljivo što se uzbunjivač nije najprije obratio tužilaštvu i policiji, jer bi ga, kaže Šešelj, „vjerovatno progutao mrak da je prvo njih obavijestio".
Neočekivani stavovi radikala tumače se prije svega pojavom konkurencije na desnom dijelu političkog spektra u Srbiji. Filip Švarm tu posebno ističe „aktiviranje Miše Vacića i njegove Srpske desnice kao nekog režimskog ekstremiste" i ističe: "Očigledno je da Šešelj smatra da gubi status ekskluzivca na šovinizam i nacionalizam i stoga sada pokazuje svoju ljutnju“.
Kao dodatne motive za promjenu radikalskog ponašanja Švarm vidi i približavanje izbora. Šešelj po njegovim riječima „sada pokušava da sačuva svoje birače time što je opet onaj stari Šešelj koji napada vlast i bori se za pravdu“.
Kao treća varijanta koja stoji u pozadini afere Krušik navodi se i politički sukob Nebojše Stefanovića i Aleksandra Vučića. „Sasvim je moguće da se Šešelj i na ovaj način uključio u taj sukob i to tako što brani svog zaštitnika Aleksandra Vučića“, ocjenjuje Zoran Gavrilović.
„Biračko tijelo na koje računa Šešelj slično je onom na koje računa i Miša Vacić, na koga vlasti očito gledaju sa odobravanjem, i zato Šešelj sada ovako nastupa. A moguće da zaista hoće i da privuče neke razočarane birače sa desnice“, smatra Gavrilović.
Sukob u pozadini
Srpska napredna stranka pokušava da se prikaže kao monolitna organizacija, ali sukob sadašnjeg ministra policije i predsjednika Srbije je sve češća tema medijskih spekulacija. Nije pri tom jasno da li je zaista riječ o ozbiljnom sukobu ili pustim željama opozicije, no sve su češći novinski napisi kako je Nebojša Stefanović dobio nekakvu podršku u inostranstvu da jednog dana zamijeni Aleksandra Vučića – afera Krušik je taj potencijalni sukob samo gurnula u prvi plan.
Postoji naravno i objašnjenje prema kojem se navodni sukob Vučić-Stefanović koristi samo kao način za skretanje pažnje sa velikog skandala oko trgovine oružjem i učešća funkcionera SNS i članova njihovih porodica u tim sumnjivim poslovima.
Filip Švarm ocjenjuje da „Aleksandru Vučiću svakako nije problem da bilo koga smeni ili ukloni iz svoje partije, uključujući tu i Nebojšu Stefanovića. Stefanović nema nikakvo uporište i niko u okviru te stranke ne može da se obračunava s Vučićem, tako da njemu nisu potrebni nikakvi manevri ili zakulisne radnje da nekoga skloni“.
„Ali, sasvim je moguće da unutar SNS postoje određene struje kojima Stefanović smeta“, nastavlja Švarm. „To je prosto borba funkcionera SNS ko će biti bliži Vučiću i u tom smislu oni bi na tom putu da uklone Stefanovića“, kaže odgovorni urednik „Vremena“.
Zoran Gavrilović takođe ne misli da je Stefanović zaista krenuo da ruši Vučića, ali ne isključuje mogućnost da je „Stefanović pokazao ambicije da zamijeni Vučića na čelu stranke, da je Vučić možda imao nekog drugog na umu, i da odatle kreće nekakav sukob“.
Tužilaštvo – pendrek vlasti
U svakom slučaju, oba sagovornika DW ne očekuju da će tužilaštvo reagovati na navode uzbunjivača i pokrenuti istragu o aferi Krušik.
„Ukoliko nešto i pokrenu to će biti neka sprdnja, slično istrazi o rušenju u Savamali. Ni do danas ništa o tome nismo saznali i dok je ovako u Srbiji nema nade da ćemo dobiti neki transparentan proces“, primjećuje Švarm.
Zoran Gavrilović tužilaštvo vidi „kao pendrek vlasti. Najnoviji slučajevi nam pokazuju da tužilaštvo ne pokreće postupak protiv nekog ko je priznao da je saučesnik u krivičnom djelu, a neko ko je pokušao da zaštiti javni interes sada je u kućnom pritvoru“, ocjenjuje Gavrilović.