Sportisti iz Bjelorusije, daleko od Olimpijade – i od kuće

Andrej Kravčenko je u svojoj otadžbini nekada bio heroj. Na neki način je to još uvijek. Kao desetobojac je na Igrama u Pekingu 2008. godine osvojio srebrnu medalju. No, nekoliko godina kasnije sporečkao se sa režimom u Minsku. Kravčenko je jedan od 400 sportista koji su u avgustu 2020. potpisali otvoreno pismo koje se nije dopalo vlastodršcu Aleksandru Lukašenku.

U tom pismu se osuđuje lažiranje rezultata predsjedničkih izbora iz avgusta 2020. i osuđuje nasilje snaga bezbjednosti nad mirnim demonstrantima. Ubrzo zatim, on je isključen iz bjeloruske reprezentacije. Bio je čak i u pritvoru – deset dana.

Sa sigurnog rastojanja

Kada Kravčenko danas gleda Olimpijske igre, to čini sa sigurnog rastojanja. Zajedno sa svojom suprugom Janom Maksimovom nalazi se u Rurskoj oblasti. Ima vizu i daleko je od otadžbine. Mlada porodica zna: ako se u Bjelorusiji nešto temeljno ne promijeni, neće se tamo vratiti, kako su rekli za DW.

Njih dvoje je potresao slučaj bjeloruske atletičarke Kristine Timanovskaje. I Jana je atletičarka, višebojka aktivna od 2017. na međunarodnoj sceni. Nije se kvalifikovala za Tokio. A i kako bi kada se na čelu bjeloruskog Olimpijskog komiteta nalazi predsjednikov sin?

„Poslije svega što se dešavalo, nemam namjeru da se vraćam u Bjelorusiju. Imam malu kćerku i ne želim ništa da rizikujem. Spadam u ljude koji ne mogu da ćute“, objasnila je na Instagramu. „Dok sam živjela i trenirala u Bjelorusiji, čitava situacija mi nije dala mira. U to vrijeme sam rizikovala sve i stalno nešto preduzimala“.

No, nije uspjela da promijeni odnose moći u Bjelorusiji koji obuhvataju i sport.

Ovaj par se dugo nosio mišlju da napusti Belorusiju. Upravo u posljednje vrijeme je, kako kaže Kravčenko, situacija za njih dvoje postala nepodnošljiva. „Smučilo nam se da hodamo unaokolo i da se stalno osvrćemo oko sebe. Da ulazimo u automobil ili izlazimo iz kuće i pri tome stalno provjeravamo da li je sve u redu“, kaže on za DW.

Definitivnu odluku o odlasku donijeli su kada im je uhapšen jedan poznanik. „Ni u kom slučaju nećemo ćutati. U Bjelorusiji oni koji izgovore istinu dospijevaju iza rešetaka“, kaže Kravčenko.

Povratak na takmičenja

Maksimova se ne odriče svojih ubjeđenja, baš kao ni čitava njena porodica. Ona se nada da će jednom moći da se ponovo takmiči pod istorijskom bijelo-crveno-bijelom zastavom Bjelorusije. Njen san: „Zaista bih rado nastavila sa treningom, voljela bih da dobijem medalju na Prvenstvu Evrope koje će biti održano tokom zime, u sedmoboju, petoboju, svejedno“.

A ako to ne uspije? – „Svejedno, život će ići dalje, naučiću jezik i pokušati da nađem neki posao“.

Za Međunarodni olimpijski komitet slučajevi ovakvih sportista su, blago rečeno, delikatna stvar. U slučaju bacačice kugle Rejven Saunders, funkcioneri su najavili postupak protiv nje zato što je primajući medalju pokazala politički gest. Sada valja naći liniju koja odnos prema osnovnim vrijednostima slobode i demokratije neće dovesti do apsurda.

I od toga će zavisiti da li će sportisti i bivši atletičari poput Kravčenka i Maksimove zadržati svoje mjesto u olimpijskoj porodici.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu