Spoljna politika EU bez Trampa

Već dugo – možda kao nikada ranije – zanimanje za bezbjednosnu konferenciju u Minhenu nije bilo toliko veliko kao ove godine. Svi su očekivali da će nastup američkog potpredsjednika Majka Pensa pojasniti buduću spoljnu politiku Donalda Trampa. Ali to su bila prevelika očekivanja. Doduše, klasični predstavnici transatlantskih struktura, koji se svake godine sastaju u Minhenu, dobili su umirujuće vijesti kada je riječ o NATO: predsjednik je preko svog zamjenika poručio da SAD i dalje stoje iza svojih obaveza u alijansi.

Potom nisu uslijedila nikakva nova saznanja. To da SAD žele znatno da povećaju vojni budžet i da isto očekuju od svojih saveznika, da odbacuju nuklearni sporazum sa Iranom i da od Rusije očekuju da poštuje sporazum iz Minska – to sve je bilo poznato i prije govora američkog potpredsjednika. Više informacija nisu otkrili ni ministar odbrane Džejms Matis, ni ministar spoljnih poslova Reks Tilerson boraveći u Njemačkoj. Zvanično je rečeno: oni najprije žele da saslušaju. Nezvanično je jasno: oni znaju kakva je njihova lična pozicija, ali ne i kako će izgledati predsjednikova spoljna politika. Znači, ne znaju ko odlučuje.

Najkasnije sada, nakon Minhena, je jasno: dolazi vrijeme za odluke. Ne samo – ne prvenstveno – američkog predsjednika, već za odluke Evropljana, o tome kako oni vide svijet i kako hoće da djeluju. Da li – poput SAD – bezbjednost vide prije svega u vojnoj snazi ili hoće da slijede evropski put: saradnja umjesto odbacivanja, jačanje multilateralnih struktura, poboljšanje institucija, a ne ocjena kako su one „zastarjele", sprečavanje sukoba, umjesto traženja vojnih rješenja.

To su hitni zadaci za Evropsku uniju, mada trenutno baš i nije jedinstvena. Ali to su zadaci čije rješenje EU drži u svojim rukama. To je investicija koja bi mogla da se isplati: obezbjeđivanje manevarskog prostora pomaže protiv osjećaja nemoći. Jer ne treba očekivati da će EU rješenje svih problema preuzeti od velikog brata SAD - ni sada, a vjerovatno ni u bliskoj budućnosti.