Specijalni redari u zloglasnom berlinskom parku
6. septembar 2019
Galama i povici dolaze s ruba parka. Potom neka potmula eksplozija. Souleymane Sow i dvojica njegovih kolega trče u tom pravcu. Svađa je izbila na ulazu u park. Leti kamenje, jedan muškarac drži drvenu letvu u ruci. Trojica redara pokušavaju smiriti situaciju, ali dvojica posvađanih su i dalje zapjenjeni. Na kraju ih redari izguravaju u pravcu izlaza.
Kada se situacija smirila Sow priča da su dvojica mladića iz Sjeverne Afrike pokrali jednog čovjeka koji je kod njih kupovao drogu. "Moraš biti hrabar, ne smiješ pokazivati strah, inače ovaj posao ne možeš raditi. Osim toga čovjek mora biti opušten i djelovati deeskalirajuće." Sow je visok muškarac, on naprosto zrači smirenošću, djeluje vrlo uvjerljivo.
Dom za bezdomne
Na zelenoj redarskoj majci stoji samo njegov nadimak: Solo. Pod tim ga imenom ovdje svi znaju, već tri godine je Görlitzer park njegov teren. Radi se o 14 hektara zelenila usred mora kuća u berlinskoj četvrti Kreuzberg. Tu je jedna omladinska farma, centar za mlade, puno drveća i livada. I tu se nalazi najpoznatije mjesto za dilanje drogom u Njemačkoj. Tu se svakoga dana "vrti" oko 200 dilera, većina ih dolazi iz Afrike. Mnogi od njih nemaju uredne dokumente.
Ovog poslijepodneva nije velika gužva. Grupice mladih Afrikanaca stoje besposleno u malom prolazu pored oronulog zida. Gotovo isključivo muškarci, većinom između 20 i 30 godina starosti. Iz pozadine se čuje muzika iz prijenosnih zvučnika. Dileri se okupljaju po nacionalnostima - Gambija, Nigerija, Gana, Gvineja. "Mi se držimo skupa kako bismo imali što jesti. Tko ima novca, kupi nešto za cijelu grupu", priča jedan mladić s dugim rasta loknama i sunčanim naočalama. On kaže da mnogi od njih i spavaju u parku. On sam dolazi iz Gane, kaže, tu je od 2014.
"Dobro je da su tu redari. Uvijek kad ima nekih problema ja odem do njih. Ne znam što bih radio da ih nema. Netko kao ja ne može zvati policiju", objašnjava on.
S očinskim autoritetom i talentom za jezike
Souleymane se sa svima pozdravlja, smješka se, zeza se s njima. Na miran i prijateljski način pokušava objasniti da postoje neka osnovna pravila kojih se treba pridržavati: ne smije se gnjaviti i biti napasan prema drugim posjetiteljima parka, ne smije se droga prodavati djeci. Nema tučnjava, nema krađa. Zadaća redara je osigurati da se svi u parku mogu ugodno osjećati.
Ono što tu pomaže je izvjesna doza očinskog autoriteta, negova osobna priča i talent za jezike. On ih zna mnogo: tu su zapadnoafrički jezici mandinka, susu, fulfulde, bambara i malinke, a uz to još dolaze i francuski, engleski, njemački i poljski. Ovaj 46-godišnjak je u Berlin došao prije tri desetljeća, s velikim očekivanjima. "Mislio sam da ću kada dođem ovdje odmah imati bolji život." No taj se san vrlo brzo raspršio. Na željeni studij se nije mogao upisati. Počeo je raditi, najprije na crno, kako bi nekako preživio. Radio je na gradilištu, potom je pakirao namještaj, bio je i zaštitar.
Povratak čvrstoj ruci?
Njegovu priču znaju i dileri, on ju često priča, i to vrlo svjesno. "Ono što im ja pokušavam objasniti je da dečki ne trebaju pognuti glavu, već da moraju biti hrabri. Ja sam se uspio probiti i oni će to jednom uspjeti", priča Souleymane Sow sjedeći na betonu gornje terase na sjevernoj špici parka, nakon što je obavio svoju ophodnju.
Odozgor park izgleda idilično. Djeca se voze biciklima po šljunčanim stazama usred parka, mladi iz Kreuzberga se sunčaju i uživaju u svojoj popodnevnoj pivi. No brojke pokazuju nešto drugo. Prema navodima njemačke televizije je broj teških tjelesnih ozlijeda od siječnja do travnja ove godine porastao za 50 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine, a broj pljački je porastao za 31 posto. Mnogi Berlinčani se noću više ne usude ići kroz park.
Zbog toga neki političari i mediji zahtijevaju promjenu strategije: više policije, više uhićenja, više protjerivanja iz zemlje. U prošlosti su lokalne vlasti tri godine isprobavale i taj pristup. No 2017. je politika nulte tolerancije ponovo prekinuta. Kritičari tvrde da je ona promašila cilj. Trgovina drogom se premjestila drugdje, a na mjesto svakog dilera koji je bio protjeran došao je vrlo brzo jedan drugi. I sada bi to sve trebalo ponoviti?
Kod Souleymana Sowa takvi prijedlozi izazivaju bijes. "Ja mislim da to nije rješenje", kaže, i po prvi puta se tog popodneva čuje ljut ton u njegovom glasu. "Rješenje bi bilo kada bi se ovim ljudima pomoglo da se integriraju u društvo, da nađu posao, da nađu mjesto za izobrazbu uz rad, da nauče jezik. Njima se mora pružiti šansa."
No nju dobija samo mali broj dilera. Samo oni koji imaju dozvolu boravka u Njemačkoj. Dvojici dilera koji su imali sve potrebne legalne dokumente Sow je pronašao posao. Neke druge je uspio odvesti na kurs njemačkog. Većina se, međutim, u Njemačkoj nalazi ilegalno. Oni bi zapravo trebali biti u nekoj drugoj zemlji Europske unije, tamo gdje su najprije stupili na europsko tlo. Takva su EU pravila i nema izgleda da će se tu u dogledno vrijeme nešto promijeniti. To je pogrešno, smatra Sow: "Ovi ljudi su sada tu i mi bismo im morali pomoći da pronađu pravi put."