Sjećanje na oslobođenje Aušvica: „Rođena u paklu“

Na ceremoniju je doputovalo 56 preživjelih zatočenika. Crvena armija je 27. Januara 1945. oslobodila logor smrti Aušvic-Birkenau, koji je u okupiranoj Poljskoj stvorila nacistička Njemačka. Oslobodioci su u logoru zatekli još samo 7000 logoraša, potpuno iscrpljenih i izgladnjelih.

Nacisti su između 1940. i 1945. uAušvicu i okolnom kompleksu logora ubili preko milion ljudi. Najveći broj njih su bili Jevreji. Ali su isto tako žrtve zločinačkog režima postali i brojni Sinti i Romi, politički zatvorenici, homoseksualci, logoraši iz Poljske i drugih zemalja.Aušvicje postao simbol Holokausta, njegov „glavni grad“, kako je formulisao istoričar Peter Hajes. To je bio industrijski pogon smrti čije dimenzije su mogle da se shvate tek decenijama kasnije. Ako su uopšte shvatljive.

Bez političkih govora

80 godina kasnije su na veliki skup kojim se obilježava oslobođenje logoraša došli bivši zatočenici, zvanični i počasni gosti. Iz Njemačke su doputovali predsjednik Frank-Valter Štajnmajer i kancelar Olaf Šolc. Za razliku od prethodnih jubiranih datuma ovaj put nije bilo govora političara, iako su doputovale delegacije iz 60 zemalja. „Mi ne trpimo zaborav, ni danas, ni sutra“, napisao je umjesto toga njemački kancelar Šolc na društvenim mrežama.

Ipak govori nisu prošli bez politike. Tematizovan je teroristički napad Hamasa na Izrael 7. oktobra 2023. Predsjednik Svjetskog jevrejskog kongresa Ronald S. Lauder je rekao da jevrejske studente izoluju svugdje u svijetu. Dodao je da je Izrael kao jedina jevrejska država sada stavljen na stub srama.

Ipak su prije svega govorili ljudi koji su preživjeli Aušvic. Marijan Turski, Janina Ivanjska, Tova Fridman i Leon Vajntraub. „Uvijek sam mislila da je 27. januar moj rođendan. Mnogi prijatelji i ne znaju da to nije moj stvarni dan rođenja“, rekla je Tova Fridman na početku svog govora.

Turski govori o „cunamiju antisemitizma"

Marijan Turski podsjetio je prisutne na sve one koji ne mogu da budu tu: „Naše misli treba da budu upućene onima, svim onim milionima, koji nikada nisu mogli da nam ispričaju, šta su osjećali, jer ih je prožderalo masovno uništenje“.  

Preživjeli logoraši su tematizovali sopstvena logorska iskustva i iz njih pokušavali da izvuku neku vrstu pouke za sadašnjicu. Turski je rekao da se trenutno u svijetu dešava „cunami antisemitizma“ i apelovao na publiku: „Okončajte to!“ Zatražio je minutu ćutanja.

Preživjelih logoraša je sve manje, a njihova iskustva održavaju sjećanje živim. Nekoliko dana prije zvanične ceremonije u Krakovu i Ošvjenćimu oranizovani su susreti sa preživjelima. U Krakovu je organizator bio Muzej Galicije. Učestvovala je i Lidija Maksimović. Imala je samo tri godine kada su je deportovali u Aušvic, i dopala je u ruke zloglasnom nacističkom ljekaru Jozefu Mengeleu. Mučio ju je eksperimentima sa fiziološkim rastvorima. Poslije rata Maksimović je odvojena od majke i usvojena. Priča da je sve morala da uči ispočetka i osjećala se „kao divlja životinja koja ima samo instinkt preživljavanja“.

Rođena u logoru smrti

Stefanija Vernik je jedna od posljednjih svedokinja, mada se ne sjeća Aušvica. Ona je bila tek nekoliko mjeseci stara kada je oslobođena iz Aušvica. Kaže da je mjesto njenog rođenja – „pakao“. Rodila ju je u novembru 1944. Poljakinja koju su zbog krijumčarenja deportovali u logor aprila 1944. Bila je u drugom mjesecu trudnoće. Dugo je to krila. Kada se saznalo da je trudna dozvolili su joj da rodi dijete, ali logorski uslovi su bili surovi. Stefanija Vernik je imala samo dva kilograma kada je bila rođena. Svoju priču je ispričala dan prije ceremonije u Međunarodnom mjestu susreta u Ošvjenćimu, dakle u mjestu koje su 1940. nacisti nazvali Aušvic i koje se nalazi odmah do logora.

Sala je bila puna. Oko 80 osoba u starosnoj dobi između 17 i 25, najveći broj njih je bio iz Njemačke, ali ima posjetilaca i iz Francuske i Poljske. Mladi ljudi pažljivo sušaju to što im priča Vernik. Oni su učesnici omladinskih susreta u organizaciji Bundestaga. Prethodnog dana su posjetili memorijalni kompleks Aušvic.

Žrtve Jozefa Mengelea

Priču su slušali u potpunoj tišini. Poslije posljednjih riječi ustali su i aplaudirali. Neki su imali suze u očima. Vernik je rekla: “To što sam popila sa majčinim mlijekom nosiću uvijek u sebi. Ne mogu tek tako da se smijem“.Govorila je na poljskom, a profesionalni prevodioci su simultano prevodili.

Rekla je da je sve do danas često bolesna i iscrpljena i da joj je vjerovatno ozloglašeni logorski ljekar Jozef Mengele kao bebi nešto ubrizgao injekcijom. Često ima osip. Vernik teško priča, mora da pravi kratke pauze da bi se pribrala.

Mladi učesnici imaju brojna pitanja o njenoj traumi i šta joj je dalo nadu. Vernik strpljivo odgovara, ne želi da preskoči ni jedno pitanje. Njeni odgovori su istovremeno i blagi i tužni.

Za dvadesetjednogodišnjeg Petera Čelestina Klausa to je bio susret koji će dugo pamtiti. „Holokaust je pokušao da dehumanizuje ljude i da ih pretvori u brojeve. Mi moramo da im vratimo njihovu ljudsku prirodu, da im vratimo lice, kako bismo shvatili da je postojalo milion ljudi, koji su sanjali o sutrašnjici koju nikada nisu doživjeli“.

Preživjeli stalno podsjećaju na takve ljude. Tova Fridman kaže: „Rođenjem smo dospjeli u moralni vakum“. Milioni to nisu preživjeli. „Ali mi smo sve do danas ovdje kako bismo objavili i obećali, da nikada nećemo dozvoliti da se istorija ponovi“.

U publici je bila i Stefanija Vernik. Prethodnog dana se na jednom skupu direktno obratila mladim ljudima, prethodno je zapisala to obraćanje. Sada pokazuje na papiru: „Nikada više rat. Nikada više fašizam. Ostanite budni, kako se tako nešto ne bi ponovilo“, rekla im je Vernik. „To sam napisala. Rođena u paklu, Aušvic-Birkenau“.

*ovaj tekst je najprije objavljen na njemačkom jeziku.

Pratite nas i na Facebooku, na X-u, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu