1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a
PolitikaSirija

Sirija: Barem trećina ljudi ima invaliditet

Cathrin Schaer | Omar Albam
8. august 2023

Nakon više od deset godina rata, ali i razornog zemljotresa, oko trećine ljudi u Siriji pati od neke vrste invaliditeta. Poznavaoci prilika kažu da ovu „skrivenu“ krizu produbljuje to što je medicinski sistem razoren.

https://p.dw.com/p/4Us0P
Osobe s invaliditetom u Siriji su upućene na humanitarnu pomoć i skoro da nemaju medicinske njege
Osobe s invaliditetom u Siriji su upućene na humanitarnu pomoć i skoro da nemaju medicinske njegeFoto: Omar Haj Kadour/AFP/Getty Images

Porodica Al Hasan je do sada dva puta u Siriji bila žrtva kasetnih bombi koje je lansirala Rusija, oba puta sa užasnim posljedicama.

Abd al Hadi Miteb al Hasan (23) priča da je njegov otac ubijen tokom vazdušnog napada na kamp za raseljena lica u Idlibu, koji kontrolišu pobunjenici.

Porodica je porijeklom iz sela u blizini centralnog sirijskog grada Hame, ali se tokom građanskog rata preselila na sjever koji je pod kontrolom opozicije.

Drugi put, dvije al Hasanove sestre su se igrale ispred kampa kada su eksplodirali ostaci kasetne bombe. „Rua je izgubila oko, a Doa šaku", kaže Al Hasan za DW. „Odveli smo ih u bolnicu u Idlibu i tamo sam ostao sa njima mjesec dana."

To je bilo prije više od godinu dana. Sada dvije djevojčice, od devet i deset godina, pokušavaju da žive normalnijim životom uprkos povredama. Ali to je veoma teško, kaže Al Hasan.

„Pored amputacije ruke, Doaa ima problema sa nogom", objašnjava brat djevojčice. „Potrebna im je posebna njega, ali ovdje nema ničega za njih. Sve je na meni i njihovoj majci. Toliko je mnogo teških dana, posebno zato što živimo u šatorima i veoma je vruće."

Doa al Hasan ostala je bez šake kad je naišla na kasetnu bombu
Doa al Hasan ostala je bez šake kad je naišla na kasetnu bombuFoto: Omar alBam/DW

Koliko je invalida u Siriji?

Prema brojkama koje su 2021. godine prikupile Ujedinjene nacije (UN), nakon više od decenije građanskog rata oko 28 odsto sirijskog stanovništva, starijeg od dvije godine, pati od neke vrste invaliditeta.

Brojke su još veće u dijelovima sjeverne Sirije. Region, u kojem živi porodica Al Hasan, koji kontrolišu opozicioni borci, u velikoj mjeri zavisi od humanitarne pomoći jer nema medicinskih ustanova.

UN navode da oko 37 odsto stanovništva na sjeveroistoku Sirije pati od neke vrste invaliditeta. Taj procenat je više nego dvostruko veći od svjetskog prosijeka, koji iznosi oko 15 odsto.

„Statistika nije toliko visoka samo zbog rata", kaže Emina Ćerimović, zadužena za prava osoba sa invaliditetom u organizaciji Hjuman rajts voč koja je pomogla u izradi izvještaja o ovoj temi.

„Ne radi se samo o tome da je neko upucan ili povrijeđen u granatiranju, već se radi o nedostatku zdravstvene zaštite i drugih usluga. Sve je to dovelo do toga da mnoga djeca i odrasli razviju invaliditet koji inače ne bi imali."

Humanitarne organizacije sa kojima je DW razgovarao vjeruju da je stvarni broj osoba sa invaliditetom veći nego što pokazuje istraživanje UN iz 2021.

Prizor nakon razornog zemljotresa u Siriji
Brojevi osoba s invaliditetom su porasli nakon razornog zemljotresaFoto: Khalil Ashawi/REUTERS

„Tada nisu svi pobrojani. Metodologija koja je korištena ne uključuje probleme mentalnog zdravlja ili psihosocijalne smetnje. Tako da se bojimo da su brojke još veće", dodaje Ćerimović.

Brojevi su takođe porasli nakon razornog zemljotresa koji je pogodio Tursku i sjevernu Siriju u februaru ove godine, potvrđuje Mirijam Abord-Hugon, šefica sirijskog humanitarne organizacije Hendikep internešnal.

„U Siriji je poslije te nedjelje zemljotresa bilo teško pristupiti medicinskoj njezi. Bolnice su bile potpuno preopterećene", prisjeća se ona. „Nisu bili u stanju da brinu o svima kako treba. Dakle, iako ne mogu da vam kažem koliki je sada procenat osoba sa invaliditetom u regionu, on će definitivno biti mnogo viši od onog koji smo imali na početku godine."

„Vidjeli smo mnogo novih slučajeva nakon zemljotresa", potvrdio je Mohamed al Mahmud, direktor Sirijske mreže za osobe sa invaliditetom (SND) sa sjedištem u Idlibu. Oni koji se bave ovom temom često je opisuju kao „nevidljivu" ili „skrivenu".

Zašto se invalidnost opisuje kao „skrivena"?

„Skrivena" priroda problema može se djelimično objasniti zbog toga kako se manifestuje, kaže Abord-Hugon. Invaliditet se definiše kao oštećenje koje ograničava sposobnosti osobe i „ako vidite invalidska kolica na ulici, onda je to prilično očigledno", rekla je za DW.

„Ali to se odnosi i na nekoga ko ne može pravilno da hoda – možda je pogođen ili je slomio nogu i nije zarasla kako treba. Ili to može biti neko ko ima poteškoća da čuje ili vidi. Dakle, to je ono što ne možete vidjeti."

Neutralisane granate u Idlibu
Nakon više od decenije građanskog rata u Siriji se nalaze desetine hiljada neeksplodiranih granata, mina ... Foto: Aaref Watad/AFP

Emina Ćerimović takođe smatra da u posljednje vrijeme nije bilo dovoljno fokusa na sirijskim invalidima jer, uprkos zabrinjavajuće visokim brojkama, sukob traje već toliko dugo da nema rješenja na vidiku, a neprestano se pojavljuju mnogi drugi problemi — kao što je borba oko prekogranične isporuke pomoći i politički problemi koji se tiču autoritarnog sirijskog režima na čelu sa Bašarom al Asadom.

Istraživači sa britanskog Instituta za razvojne studije kažu da je teško znati koliko je osoba sa invaliditetom bilo u Siriji prije nego što je rat počeo 2011. godine zbog „nedostatka sistematskog istraživanja, postojanosti negativnih društvenih stigmi koje sprečavaju otkrivanje invaliditeta i opštih teškoća povezanih sa procenom invaliditeta".

Veća socijalna inkluzija za osobe sa invaliditetom

Raja al Džadir, istraživač i borac za prava osoba sa invaliditetom, koji je rođen u Iraku, tvrdi: „Ako se u arapskoj kulturi rodite sa invaliditetom, često ste u očima društva prikazani kao 'neuspjeh'".

Aktivisti poput Al Džadira tvrde da ima mnogo toga da se uradi kada su u pitanju prava i poštovanje osoba sa invaliditetom u regionu i šire.

U nekim dijelovima Sirije sada svaka porodica poznaje nekoga sa nekom vrstom invaliditeta, kaže Mirijam Abord-Hugon.

Ona smatra da se stvari možda polako pomijeraju sa mrtve tačke kad je u pitanju percepcija invaliditeta. „Ljudi vide da invaliditet nije Božija volja ili sudbina. Time se potencijalno poboljšava društvena uključenost osoba sa invaliditetom."

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu