Savezni izbori: kad siromašni više ne idu na birališta

Mirza Edis ne zna ni sam koliko je kilometara prošao po svojoj četvrti. Ovaj 49-godišnji kandidat za zastupnika u njemačkom parlamentu Bundestagu na listi Ljevice u izbornom okrugu Duisburg I želi biti nazočan na ulici, razgovarati s ljudima. Obučen je mladenački, traperice, majica kratkih rukava, tenisice. Obraća se svakome. Jednom jednostavno pita za zdravlje, drugi put hoće čuti koji problemi ljude muče. Jednom govori njemački, drugi put turski, već prema potrebi.

Teško je biti političar u ovom okrugu. Na općinskim izborima 2020. ovdje je na birališta izašlo samo 22 posto građana s pravom glasa. U ovoj siromašnoj četvrti ljudi su razočarani u politiku i iscrpljeni. U nekadašnjoj četvrti čeličana danas živi oko 20.000 ljudi iz 136 zemalja. Većina ovisi o socijalnoj pomoći.

I Mirza Edis je od djetinjstva doživio propadanje svoje četvrti. Njegovi roditelji su 1975. doselili iz Turske u Duisburg-Hochfeld. „Ovo je dio grada koji je u posljednjih 30 godina politika jako zapustila. Nekoć smo ovdje imali gradski bazen. Imali smo centre za mlade koji su zatvoreni", kaže Edis koji se već odavno angažirao u sindikatima. Želi da ljudi ovdje uzmu svoj život u vlastite ruke, to znači da se angažiraju i utječu na politiku. Ali, većina za to nema snage. 

Snaga se troši na preživljavanje

U jednoj studiji Zaklade Hansa Böcklera, bliske sindikatima, iz 2010. godine stoji: „Tamo gdje je odaziv na izborima nizak postotak samohranih majki je dvostruko veći, udio migranata triput veći, stopa nezaposlenosti četiri puta veća, udio subvencioniranih stanova deset puta veći." Sve to vrijedi i za Duisburg-Hochfeld. Jedanaest godina nakon studije situacija se još pogoršala. Socijalna nejednakost se povećala. A tko je gurnut na društvene margine taj ne ide na birališta.

Günter Spikofski, šef pučke kuhinje koja hranu dijeli potrebitima, ima za to jednostavno objašnjenje: „Siromašni ljudi imaju druge brige. Većina ih razmišlja kako napuniti hladnjak. Tko se bavi politikom ili razvija političke koncepte taj mora moći dugoročno razmišljati. A tko svaki dan mora improvizirati, treba sve svoje resurse za preživljavanje sada." Sada postati sit, sada naći krov nad glavom, sada smoći novac za školski izlet djece.

Kako naporno je to sada za neke ljude može se vidjeti prilikom izdavanja hrane u pučkoj kuhinji. Kuhinja je smještena na crkvenom prostoru, već puno prije otvaranja stvara se dug red. Puno je umirovljenika, nezaposlenih, doseljenika. Martina Tiedchen, koja već dvije godine ovdje radi bez naknade, pušta ljude unutra. Koliko god se ona trudila da im pomogne, nekima je teško donijeti potvrdu koja dokazuje da imaju pravo na besplatnu hranu. Drugi razumiju samo farsi ili arapski. A gospođa Tiedchen ne zna te jezike. 

Oni ne vjeruju da se nešto može promijeniti

Pučka kuhinja tjedno hranom opskrbljuje 400 kućanstava, gotovo 2000 ljudi. Brojni umirovljenici dolaze sa svojim torbama na kotačima. Većini je neugodno da ih se ovdje vidi. Zamjeraju politici da ih je ona dovela u ovu situaciju.

Jedna žena, koja ima nešto više od pedeset godina, ne želi reći svoje ime. „Uvijek sam išla na izbore, radila, ali kad sam godinama morala njegovati svoju majku, više nije išlo. Ne, ne idem više na biralište."

I Amela Jakupi koju susrećemo na ulici ima osjećaj da ju se ne poštuje. Prije trideset godina je došla u Njemačku i danas se zgraža nad time kako je njezina gradska četvrt propala. Iako, kako kaže, gradska uprava sve više od nje traži za čišćenje ulica. Tu se ne treba čuditi da ljudi ne idu na izbore, kaže ona. S kim god razgovaramo nitko ne vjeruje da će se nakon izbora nešto promijeniti. Zašto, dakle, ići birati?

I novi doseljenici sumnjičavi prema politici

U međuvremenu je Mirza Edis stigao do Arkada u Hochfeldu. Ta trgovinska ulica je glavno sastajalište stanovnika ove četvrti. Gostionice, igraonice, draguljarnice i trgovine mobilnih telefona. Uzalud tražimo butike ili trgovine kvalitetne hrane. U pokrajnjim ulicama ima puno bugarskih zalogajnica ili bistroa. Starosjedioci Hochfelda smatraju da su oni odgovorni što ovdje više nema luksuznih trgovina.

Mirza Edis smatra nove doseljenike bogatstvom. „Trgovine nisu zatvorile zato što su došli ljudi iz Rumunjske ili Bugarske nego zato što je njemačko stanovništvo otišlo iz te četvrti. Veseli me da se ovdje vraća život. A za grad je dobro da ima prihode od obrta."

Nigdje u Duisburgu nije smješteno tako puno Bugara i Rumunja kao ovdje u Hochfeldu. Oni su na općinskim izborima mogli birati jer su građani EU-a. Ali, gotovo nitko od njih nije to učinio.

Mirza Edis je i predstavnik u Vijeću poduzeća željezare Krupp-Mannesmann. Uočava da novi doseljenici nemaju povjerenja u sindikate i politiku. „Novi doseljenici uopće ne znaju što stranke rade, što zastupaju. Zbog iskustva u zemljama svoga podrijetla smatraju ih korumpiranima i radije ih izbjegavaju."

Demokracija postaje projekt za elitu

Posljedice su fatalne. U studiji Zaklade Hansa Böcklera kažu „da nezadovoljstvo često vodi u apatiju i odustajanje od sudjelovanja u politici, ali ne vodi prosvjedima".

I šef pučke kuhinje Spikofski smatra da se politika ne mora bojati siromašnih i da zato ne uzima ozbiljno njihove probleme. „Mislim da frustracija raste, ali siromašni neće pokrenuti revoluciju i zato stvari ostaju takve kakve su."

Mirza Edis ne želi da tako ostane. On ne želi da biraju samo obrazovani i bogati. Zato on namjerava u svojoj četvrti napraviti još puno kilometara kako bi starosjedioce i nove doseljenike potaknuo da sudjeluju u demokraciji. On se bori za izravno osvajanje zastupničkog mandata u Bundestagu. „Na općinskim izborima mi je nedostajalo samo 168 glasova da bih bio kandidat s najviše osvojenih glasova", kaže samouvjereno Edis. On bi onda bio jedan od rijetkih parlamentarnih zastupnika bez sveučilišne diplome, ali jedan glas više za siromašne.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu