San o svjetskoj moći poslije stoljeća sramote

Ostatak svijeta u čudu trlja oči. Za samo tri decenije Kina je napravila uspon od siromašne zemlje do globalne ekonomske sile. Sada želi da postane svjetska sila. Divljenje tom učinku je pomiješano i sa strahovanjem.

Kinezi – a posebno politička klasa u Pekingu – u jačanju svoje zemlje vide prije svega ispravljanje jedne istorijske anomalije. To propagandistički podržava Si Đinping svojim motom o ostvarenju „kineskog sna". Otkako je stupio na dužnost 2012, šef komunističke partije i države obećava narodu povratak veličini prošlih dinastija. Time on dvojako cilja na istorijsku svijest Kineza.

Prvo, moderni Kinezi vide sebe kao nasljednike hiljadugodišnje civilizacije, one koja je do 16. vijeka bila vodeća u svijetu na planu kulture, nauke, tehnike i uprave. Kina je u toj idealnoj predstavi bila u centru svijeta, okružena varvarima koji su, privučeni svjetlošću kineske civlizacije, voljno plaćali danak.

Drugo, na toj pozadini se sve jače izdvaja takozvano „stoljeće sramote". Njegov početak čini otvaranje kineskih luka za britanski opijum koje je oružanom silom izvojevala Engleska – 1842. U prvom od takozvanih „neravnopravnih ugovora", Kina je bila prisiljena da preda Hongkong Engleskoj. I ta stranputica istorije je našla svoj zvanični i propagandistički kraj kada je Komunistička partija 1949. osnovala Narodnu Republiku Kinu.

„Prava svjetska sila do 2049"

To „stoljeće sramote" je bilo antipod usponu Kine. Ko danas zna da je udio Kine u Svjetskom bruto-društvenom proizvodu oko 1820. godine iznosio više od 30 odsto? Poslije unutarkineskih pobuna, kolonijalnog izrabljivanja, raspada države, japanske okupacije i građanskog rata, taj udio je, međutim, pao na pet procenata.

Fantomski bol zbog gubitka imperijalne veličine i dalje se čuva u kolektivnom pamćenju. Istorijske slike, televizijske serije i novinski članci stalno šire sliku kako su strane sile ponižavale kinesku naciju, sliku poraza i patnje. Ta kultura sjećanja je pripremila teren za djelotvornost „kineskog sna". Pri tome je ta vizija suprotnost „američkom snu" o ostvarenju individualne sreće.

Planovi o velikom ponovnom rođenju kineske nacije sežu do 2049. godine – Kina bi trebalo da postane prava svjetska sila do stotog rođendana Narodne Republike. Tu se potvrđuje i načelo: što svjetliji ciljevi, što je njihovo ostvarenje dalje u budućnosti, tim veće i žrtve koje se mogu tražiti od ljudi. Ako je u pitanju ništa manje nego „ponovno rođenje kineske nacije", onda, prema tumačenju Pekinga, ne mora da se vodi računa o građanskim slobodama ili komplikovanim procesima pravne države. Oni koji drukčije misle, recimo aktivisti za ljudska prava, završavaju u zatvoru. Slobode koje su prije toga osvojene – sada se smanjuju.

Vizija o „kineskom snu" je podesna zato što obuhvata najrazličitije poruke. Onaj ko ima isključivo pravo na tumačenje tog pojma u njega može da ugradi bezmalo sve: kada je Si Đinping u aprilu obišao jednu branu, kineski san je značio sposobnost samostalnog tehničkog razvoja. Kada se sredinom marta sastao sa vojnim vrhom države, bila je to jača integracija vojne i civilne sfere. U svakom slučaju, uvijek su u pitanju jedinstvo i razvitak snage.

Put svile

„Kineski san" je podesan i kao alatka za širenje kineskog nacionalizma, koji je tokom poslednje dvije decenije postajao sve jači. On je važan kao izvor legitimacije za vladavinu Komunističke partije. Jer, ona je ideološki šuplja – i zapravo organizator vrlo efikasnog državnog kapitalizma, od kojeg najviše profitiraju funkcioneri i službenici, uprkos besprimjernim antikorupcijskim kampanjama.

Kinesko robusno pozicioniranje, na primjer u sporu oko ostrva u Istočnokineskom moru, stalno širenje vještačkih ostrva u Južnokineskom moru, takođe je u skladu sa nacionalističkim očekivanjima domaće publike. U „kineski san" spada i veliki projekat Novog puta svile – ogromnim sredstvima se pokreću infrastrukturni i saobraćajni projekti u bližem i daljem okruženju Kine. Sigurno nije slučajno to što je ta inicijativa terminološki takođe bliska vremenima stare slave.

Svojom investicionom politikom Kina je sve više u stanju da ekonomsku snagu pretvori i u politički uticaj. Nove saobraćajne i privredne veze će imati velikog udjela u ostvarenju „kineskog sna" – tako što jačaju ulogu Kine kao gravitacionog centra Evroazije. Koji će širiti svoje zrake po okolini. A početkom ove godine, zvanični organ KP Kine, „Narodne novine", napisao je da će kineski san jednom da se stopi sa „snom čitavog svijeta".

 

*Ovo je prvi dio šestodjelne serije o usponu Kine koju DW objavljuje od 7. do 12. maja.

 

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android