Rješenje stambenog pitanja nije garant "održivog povratka"

Tokom rata u BiH (1992-1995) 2,2 miliona ljudi protjerano je iz svojih domova. Oko 1,2 miliona osoba napustilo je BiH tražeći zaštitu u više od 100 zemalja svijeta, dok je milion stanovnika raseljeno unutar države. Procjenjuje se da je oko 500.000 domova, što je u vrijeme rata činilo gotovo polovinu svih stambenih objekata u BiH, djelimično ili potpuno uništeno. Prema podacima objavljenim na internet stranici Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH od 1,2 miliona ljudi koji su tokom rata potražili utočište van BiH 750.000 i dalje živi izvan ove zemlje. Među njima je i 30.000 onih koji još uvijek računaju na povratak u BiH. Većina se prijavila za dobijanje stambene pomoći u okviru Regionalnog stambenog projekta.

Ministrica za ljudska prava i izbjeglice BiH, Semiha Borovac kaže da se Regionalnim stambenim programom rješava dugotrajni problem raseljenja u regionu. U Programu učestvuju BiH, Hrvatska, Srbija i Crna Gora. „Do sada su u BiH odobrena četiri podprojekta u vrijednosti od oko 45 miliona eura, a kojima je obuhvaćena obnova i izgradnja oko 2.000 stambenih jedinica u 73 grada i općine u BiH i Distriktu Brčko. Završeno je 140 kuća, a za 569 stambenih jedinica obnova je planirana do kraja 2017. godine. U 2018. godini planirana je izgradnja još 1.230 stambenih jedinica, odnosno 857 kuća i 373 stana. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, u saradnji sa entitetskim ministarstvima, sačinilo je i novi prijedlog projekta kojim će, ukoliko ga odobri skupština donatora Regionalnog stambenog programa, biti osigurana i sredstva za obnovu i izgradnju dodatnih 550 stambenih jedinica. To znači da ćemo do kraja 2020. godine, kroz Regionalni stambeni program, riješiti oko 3.300 porodica", kaže Semiha Borovac za Deutsche Welle.

Rješenje stambenog pitanja nije garancija za „održivi povratak"

Ministrica, međutim, napominje da potrebe u BiH daleko premašuju mogućnosti ovog najvećeg poslijeratnog donatorskog programa, koji je ujedno i posljednja inicijativa međunarodne zajednice takve vrste u regionu. „Zato očekujemo punu realizaciju ovog programa za BiH, kako je to predviđeno, da se riješi stambeno pitanje za 5.400 porodica. Isto tako želim da istaknem da nije dovoljno izgraditi stambenu jedinicu i osigurati krov nad glavom, već je potrebna i dodatna podrška, nakon useljenja u obnovljene ili novoizgrađene stambene jedinice. U tom pravcu nastavljene su intenzivne aktivnosti po pitanju sva tri aspekta održivosti, i tehničkih, i ekonomskih, i socijalnih. Cilj nam je da povratnici dobiju mogućnost za stvaranje prihoda i ekonomsku održivost u mjestima povratka, te nesmetan pristup pravima kao što su zdravstvena zaštita, obrazovanje, penzijsko-invalidska zaštita, osiguranje i socijalna zaštita", kaže Borovac.

U aktivnostima oko podrške izbjeglim i raseljenim osobama uključene su i nevladine organizacije, među kojima je i Unija za održivi povratak. Predsjednica ove organizacije Mirhunisa Zukić tvrdi da je Unija, sa mrežom nevladinih organizacija i predstavnicima lokalnih zajednica  uradila „veliki posao". „U okviru revidirane Strategije za implementaciju Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma obišli smo najugroženije porodice, razgovarali s njima te istražili proces povratka, ali i integraciju povratnika u opću populaciju. Istražili smo kako žive ljudi koji su dobili smještaj od entitetskih vlada te uslove života onih koji su svopstvenim sredstvima osigurali krov nad glavom. Prvo smo htjeli vidjeti da li se provodi rekonstrukcija stambenih objekata. Znamo da je prethodna vlast osigurala sredstva od oko pola milijarde, tako da ova vlast ima pune ruke posla usmjeravajući taj novac u projekte poput Regionalnog stambenog programa i druge fondove. To su jednim manjim dijelom donatorska sredstva, a većim krediti koje će naša država vraćati“, kaže Mirhunisa Zukić za Deutsche Welle.

Ona napominje da rješenje stambenog pitanja nije garancija za „održivi povratak“. „Ljudima treba posao. Nakon rata smo imali nekoliko značajnih projekata povezivanja povratnika sa fabrikama koje su otkupljljivale njihove proizvode. Te su se aktivnosti uglavnom odnosile na ruralne dijelove BiH, ali je u urbanim sredinama bilo veoma teško, gotvo nemoguće za povratnike da dobiju posao. Tako imamo čitavu generaciju ljudi koja nije mogla da kreira radno mjesto niti da se penzioniše. Posljedica toga je odlazak ljudi van BiH što je proces koji i danas ima tendenciju rasta“, kaže Zukić.

Dvije decenije kolektivnih smještaja

22 godine nakon rata, u BiH još ima „kolektivnih smještaja" za izbjeglice koje nisu riješile stambeno pitanje. „Baš za 20. juni Dan izbjeglica želimo još jednom skrenuti pažnju na te ljude koji žive u vrlo teškim uslovima. U Tuzlanskom kantonu imamo cijelo povratničko naselje Mihatovići, gdje izbjeglice žive u kolektivnom smještaju. U tom kolektivnom naselju živi više od stotinu ljudi. U Sarajevu više nema kolektivnih smještaja za izbjeglice, ali ih zato ima u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, odnosno Čapljini, Jablanici, Konjicu... U RS-u imamo kolektivni smještaj za izbjeglice u Prijedoru. Nažalost, uočavamo da zbog sporog rješavanja njihovog stambenog statusa mnogi razmišljaju o odlasku iz zemlje, a neki su već i otišli“, kaže Mirhunisa Zukić.

Od 2001. godine u svijetu se svakog 20. juna obilježava Dan izbjeglica. Vlasti BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije vjeruju da će realizacijom Regionalnog stambenog programa riješiti stambena pitanja svih osoba koje su tokom ratova devedesetih godina protjerane iz svojih domova. Nadležni u BiH obavezali su se da će izbjeglicama i interno raseljenim osobama omogućiti slobodan izbor dobrovoljnog povratka i reintegracije u mjestu porijekla ili integraciju u mjestu trenutnog prebivališta na osnovu pojedinačnih odluka.