Referendum u Srbiji: Ni izdaleka ubjedljivo "Da"

Rezultat referenduma u Srbiji, za koji su se odlučili birači, poražavajući je za one, koji su se za njega zalagali. Tek 52% gradjana sa pravom glasa odlučilo je da glasa za Ustav. S obzirom na ogromnu kampanju to je prilično mršav rezultat i pored toga što su izborne jedinice bile otvorene dva puna dana i što su radile i nakon službenog okončanja referenduma. Loš odziv birača bez sumnje je rezultat zasićenosti birača politikom, čije opredjeljenje za Ustav nije baš bilo ubjedljivo.

A opredjeljenje za Ustav trebalo je hitno nacionalno-konzervativnom premijeru Srbije Vojsilavu Koštunici, kako bi ojačao sopstvene pozicije u pregovorima o budućem statusu Kosova. Konačno, u preambuli novog ustava, stoji da je Kosovo integralni dio Srbije i da uživa «široku autonomiju u okviru ove suverene države».

Srbijanski intelektualci upravo u ovoj formulaciji vide ponovno vraćanje u vremena Miloševićeve diktature, u kojoj su se nacionalističke stranke vodile starom doktrinom krvi i tla. A polovini srbijanskih birača je očito toga dosta. Tijesni rezultat referenduma to jasno pokazuje. Kosovo ni izdaleka ne leži toliko Srbima na srcu, što neće da priznaju velike stranke u toj zemlji.

I način na koji je održan referendum, izazvao je masovne kritike. Iako se Kosovo u Ustavu pojavljuje kao dio Srbije, na biračkom spisku nije bilo Kosovskih Albanaca. Kakvu onda legitimnost ima referendum, koji dio gradjana jednostavno isključuje?

Osim toga, činjenica da je referendum potrajao 2 dana, ostavlja prostor za neregularnosti. O tome da su glasačka mjesta bila otvorena i van predvidjenog vremena da i ne govorimo. Postoji procjena da ukupan broj gradjana s pravom glasa varira izmedju 6 i 7 miliona. Ne neke nezavisne i adekvatine kontrole tokom referenduma nije bilo.

Sve ovo pothranjuje sumnju da je premijer Koštunica, pod plaštom demokratije, sproveo referendum samo da bi osigurao svoje političko preživljavanje. Njegova manjinska vlada upućena je na pomoć Miloševićevih socijalista. S njima koketira nacionalistička radikalna partija Vojislava Šešelje, kojem se sudi u Hagu. Na prijevremenim izborima radikali bi imali šanse da zajedno sa Miloševićevim socijalistima osvoje većinu u vladi. Bio bi to scenario užasa za Zapad, jer radikali u svakom pogledu odbacuju saradnju sa EU, NATO savezom i Haškim tribunalom. Zbog toga je iz ugla Zapada Vojislav Koštunica, uprkos svih njegovih političkih manevara, još uvijek bolji partner za pregovore od radikala.

Refrendum u Srbiji je sve drugo nego uzor demokratije. Ali on je i manjeg političkog dometa, nego što se na prvi pogled čini. Jer, prema mišljenju Zapada, on ne može stvarno uticati na pregovore o Kosovu. Medjunarodna zajednica ga tolerira, jer ga ocjenjuje kao Koštuničin politički signal, usmjeren prema unutrašnjosti zemlje. Naime Koštunica želi time pokazati da je pokušao ama baš sve da bi spriječio odvajanje Kosova od Srbije.

Mnogi srbijanski birači su prozreli ovaj njegov manevar. Ostaje nada da je njima, za razliku od brojnih srbijanskih političara jasno, da ovakva politika može otežati put Srbije ka euroatlanskim strukturama.