Rasizam počinje u jeziku

„I haaß Kolaric, du haaßt Kolaric. Warum sogn's zu dir Tschusch?“ (Zovem se Kolarić, zoveš se Kolarić. Zašto onda tebe zovu „Tschusch“?) glasio je slogan plakata koji je davne 1973. godine producirala austrijska reklamna industrija u okviru kampanje protiv rasizma i ksenofobije. Bio je ovo prvi plakat koji je upečatljivo ukazivao na probleme rasizma koji su se pojačano javljali u austrijskom društvu u vremenu brojnijeg dolaska gastarbajtera iz Turske i Jugoslavije na privremeni rad u Austriju. Omiljeni pogrdni izraz bio je tada „Tschusch" kojim se u austrijskome njemačkom označavaju osobe balkanskoga porijekla. Gotovo paralelno, u običnome govoru Austrijanaca egzistiraju i pogrdni nazivi poput „Piefke“ kojim se označavaju Nijemci, posebno oni sa sjevera Njemačke, „Kanak" koji se odnosi na osobe turskoga porijekla te „Neger“ za osobe afričkoga porijekla. Upotreba posljednje bila je u prošlosti često i predmetom žestokih političkih diskusija.

Nema jezika bez pejorativa

Pogrdni nazivi – u lingvističkom žargonu nazvani još i pejorativi – nezaobilazni su dio leksičkoga blaga svakog jezika. Sukobi, predrasude i manjak kontakta s drugim grupama stanovništva pogoduju njihovoj frekventnoj upotrebi. Tako je u jezicima u bivšoj Jugoslaviji od izbijanja sukoba u 90-tim godinama prošlog stoljeća naglo porasla upotreba pejorativa za druge etničke ili vjerske grupe: „Vlah“, „balija“, „Šokac“, „poturica“, „Šiptar“ samo su najčešći među pogrdnim nazivima kojima Bošnjaci, Hrvati, Srbi i Albanci svakodnevno obasipaju jedni druge na internetskim forumima i po socijalnim mrežama. Slična situacija može se pratiti i u Austriji: sa zaoštravanjem izbjegličke krize i sijanjem straha među stanovništvom, rasizam u svakodnevnoj komunikaciji postao je vidljiviji. Ovo nam potvrđuje i lingvist s Bečkog univerziteta Niku Dorostkar: „Rasizma u jeziku je u Austriji bilo i prije pojave interneta, no on je bio implicitan i uglavnom ograničen na privatni diskurs, na primjer na diskusije za kafanskim stolom“, kaže Dorostkar koji proučavao rasizam na internetskim forumima i komentare u austrijskim medijima te nastavlja, „Internet i socijalne mreže samo doprinose tome da rasistička upotreba jezika postane vidljivija u javnosti“.

Sličnoga mišljenja je i Olivera Stajić, novinarka bečkoga dnevnika „Der Standard“: „Rasizam u jeziku nije porastao u posljednje vrijeme, ali su debate o tome kako vrjednovati pojedine izraze postale češće. U međuvremenu postoji konsenzus o tome da je riječ ‚Neger‘ diskriminirajuća“, kaže nam Stajić i ističe da socijalne mreže usprkos aktuelnoj debati o govoru mržnje mogu imati i pozitivnu ulogu u otkrivanju rasizma u jezičkoj upotrebi: „Primjer izraza ‚Nafri‘ u Njemačkoj jasno je pokazao da  i radni jezik policije može biti pun predrasuda i diskriminacije. Da je ovaj skandal uopće dospio u javnost, možemo zahvaliti upravo socijalnim mrežama koje su pokazale da mogu imati i ulogu društvenog korektiva“, uvjerena je Stajić.

Desničari pogoduju rasizmu

Za veću vidljivost rasizma u jeziku lingvist Niko Dorostkar okrivljuje desničarsku FPÖ: „Zahvaljujući FPÖ-u jezičk rasizam u Austriji dobio je javnu platformu, a djelomično i svoje mjesto u dnevnoj politici i legislativi", upozorava Dorostkar i navodi primjere zakonskih prijedloga FPÖ-a o razredima za strance ili o prijedlogu da se na školskim pauzama zabrani upotreba bilo kojeg drugog jezika osim njemačkog. Stranice društvenih mreža koje pripadaju političarima FPÖ-a postale su po riječima ovog lingviste mjesta razmjene rasističkoga govora. Političari ove stranke pri tome vrlo vješto koriste dvostruke aršine, ističe Dorostkar te dodaje: „Oni na svojim stranicama implicitno daju prostor rasističkome govoru i nude mu javnu platformu, a korisnike na upotrebu ovakvoga govora mame odgovarajućim postovima ili citiranjem članaka iz bulevarske štampe, npr. Kronen Zeitunga. S druge strane, isti ovi političari javno nas uvjeravaju da brišu postove s rasističkim sadržajem ili čak i isključuju pojedine članove partije zbog rasističkih izjava“, ističe Dorostkar.

 

Za Oliveru Stajić jezički rasizam je dio desničarske politike: „Desničarskom populizmu, čiji sastavni dio je i izopćavanje perifernih grupa stanovništva, potreban je određeni vokabular kako bi se razlikovao ‚vlastiti narod‘ od ‚onih drugih‘. U vremenu društvenih mreža sve je više ljudi spremno da javno sa svima podijele svoje predrasude“, kaže ova bečka novinarka.

Od uvrede do emancipacije

Austrija je također dobar primjer kako pogrdni i rasistički nazivi s vremenom mogu dobiti i drugačiju konotaciju. Dok je u 70-tim i 80-tim godinama već spomenuti izraz „Tschusch" imao isključivo negativno i uvredljivo značenje, početkom 90-tih otkrivaju ga umjetnici u svojim performansima. Poznati austrijski kabaretist Lukas Resetarits jedan je od prvih umjetnika koji je otvoreno počeo koristiti ovaj izraz u svojim skečevima, nedugo zatim u Beču je i osnovan kultni etno-band „Wiener Tschuschenkapelle". Vremenom je izraz „Tschusch" postao supkulturni zaštitni znak brojne i heterogene balkanske zajednice u Austriji. U međuvremenu se često može čuti kako migranti s Balkana u Austriji sami sebe samouvjereno nazivaju „Tschuschen", bez trunke pejorativnoga prizvuka. Slično je s turskim migrantima koji će bez puno promišljanja za sebe reći da su „Kanaken“. „Izraze ‚Tschusch‘ i ‚Kanak‘ u međuvremenu su za sebe prisvojile migrantske zajednice na koje se ovi izrazi odnose, promijenili im konotaciju i potpuno ih oslobodili diskriminatorske komponente“, kaže Olivera Stajić. Time su „Tschusch“ i „Kanak“ od uvredljivih izraza kojima je cilj bio izopćiti, poniziti i uvrijediti dvije velike migrantske zajednice ustvari postali jezički simboli njihove društvene emancipacije. Koliko je izraz „Tschusch“ napredovao na ljestvici pozitivne konotacije pokazuje i serija za mlade koju je prije nekoliko godina proizvela državna televizija ORF: pod naslovom „Tschuschenpower“ izuzetno pozitivno je prikazan društveni angažman mladih migranata u Beču s ciljem da se uklone klišei, koji još uvijek postoje prema ovoj grupi austrijskoga stanovništva.