Putovanje u sarajevsku ratnu prošlost

List Nordwest Zeitung piše: "Tamo gdje je nekada vrebala smrt od pogotka snajperom, danas na prozorima vise saksije sa cvijećem. Južno od sarajevskog aerodroma su mnoge kuće okrečene a u dvorištima cvjetaju ruže. Šupe, staklenici, konopci za veš oslikavaju idilu na periferiji grada. Uska cesta vodi ka nespektakularnoj lokaciji, bez koje Sarajeva, takvog kakvo je danas, ne bi bilo.

"Tunel života" je za vrijeme opsade Sarajeva od strane paravojske bosanskih Srba bio jedina veza ka spoljnom svijetu. Iskopan jue ispod aerodroma. Kroz tunel je grad snabdijevan oružjem, municijom, lijekovima i hranom. Ulaz u tunel se nalazio u podrumu jedne privatne kuće na Butmiru. Danas je tamo mali muzej.

'Za četiri šteke cigareta mogao se kupiti bicikl', prisjeća se Jasmin Hasanović, turistički vodič, koji skromnu muzejsku postavku oživljava anegdotama. Ćelav, u crnoj majici - veoma strpljiv tip. Kada je počela opsada Sarajeva, bilo mu je 12 godina. Tunel je omogućavao dobar biznis. No prije svega je spasio Sarajevo od pada.

Strava i užas Sarajeva izražena u golim brojkama: U prosjeku je na grad ispaljivano 329 granata, jedan dan je izbrojano čak 3.777. Snajperisti su ciljano ubijali civile. Identifikovana je 11.541 mrtva osoba, od toga 1.600 djece. Sarajevo je bilo u okruženju 1.425 dana, što je najduža opsada jednog grada u 20 stoljeću. U muzeju se prikazuje film, koji  podsjeća na strahote svakodnevice. Pokazuje poslovne ljude u odijelu i sa aktovkom, kako brzo prolaze ulicom, da ne budu ubijeni. Ratna svakodnevica, surealno ludilo. Grad se mogao napustiti samo pretrčavanjem aerodromske piste, duge 450 metara.

Svjesno trčali u suprotnom pravcu

U julu 1992. su Ujedinjeni narodi preuzeli kontrolu nad aerodromom. Stanovništvo je snabdijevano iz zraka. Tranzit preko aerodroma za civile i bosanske vojnike je bio strogo zabranjen. Kada plavi šljemovi uhvate nekog ko hoće da pređe pistu, vrate ga tamo odakle je pošao. 'Stoga su se ljudi služili trikom', priča Hasanović. 'Svjesno su trčali u suprotnom pravcu. Kada bi ih UN vojnici uhvatili, odvodili bi ih tamo, gdje su oni željeli. Bio je to gratis-taxi', priča ovaj 37-godišnjak. Teška vremena su komična na apsurdan način.

Međutim, takvi manevri bili su riskantni i nisu predstavljali trajno rješenje, kako bi se grad odbranio. Stoga su Bošnjaci počeli sa gradnjom tunela u najvećoj mogućoj tajnosti. Kopalo se sa obje strane ali kako je bilo moguće sresti se u sredini? 'Radio vezom se nisu smjeli dogovarati jer je je to bilo preopasno. Na površinu su provlačili šipke, što je služilo kao orjentacija', pojašnjava Hasanović.

Nije dugo potrajalo i saznalo se za tunel. Stoga su stalno gađali izlaz. Ali, veza nije prekinuta, štaviše tunel je dograđen. Hasanović nema dobro mišljenje o UN-u. 'Zvali smo ih United Nothing umjesto United Nations. Ujedinjeni Narodi su zaista dugo bili nemoćni u BiH.

Nakon što je pijaca na Markalama ponovo granatirana a pri tome život izgubilo na desetine ljudi, raspoloženje se preokrenulo. NATO je napao položaje bosanskih Srba. U decembru 1995 potpisan je Dejtonski sporazum. Kratko nakon toga okončana je blokada Sarajeva. Sarajevo djeluje otvoreno prema svijetu, ali Bosanci pate od velike nezaposlenosti i korupcije. 'Dobili smo pouno obećanja o boljem životu nakon rata', kaže Hasanović i dodaje: 'Ništa od toga se nije ostvarilo', prenosi list Nordwest Zeitung.

Mladi Tuzlaci na praksi u njemačkoj klinici

List Echo iz Darmstadta donosi članak o dvosedmičnoj praksi medicinskog osoblja iz Tuzle u bolnici u ovom njemačkom gradu. "Fata, Faruk, Emilia, Amar i Adna su treća godina medicinske škole. Po mišljenju zamjenice direktorice bolnice 'Elisabethenstift' Anje Bopp to je prilično uopšten program obrazovanja, ali uz šest mjeseci prakse ima puno više teorije nego odgovarajuća trogodišnja škola u Njemačkoj .

Koje su razlike između njemačke i bolnice u Bosni? 'Kod kuće također smijemo davati injekcije i uzimati krv', kaže Fata, 'ali jako nas puno kontrolišu.' Faruk je očaran sistemom zvona kojim pacijenti pozivaju sestre i bolničare koji, kako kaže, ne postoji svugdje u BiH. I uopšte on smatra da je savremena tehnika u njemačkoj bolnici jednostavna za rukovanje i da postoje bar-kodovi umjesto bolesničkih kartona. Adna i Emilija su također oduševljene. Hvale otvorenost njemačkog personala, spremnog da u svakom trenutku pomogne. Adna bi odmah tu ostala, kada bi mogla.

Ideja za pomoć bilnici u Darmstadtu  proizišla je iz nedostatka kvalifikovane radne snage. Ovo je već druga grupa učenika iz BiH koji su stigli na praksu u Darmstadt. Anja Bopp planira razmjenu u suprotnom pravcu - kao pomoć u odlučivanju. Televizija je ovoj petorki iz Tuzle pomogla u učenju njemačkog. Nakon što su nakon osnovne škole stekli osnovno znanje njemačkog, marljivo su gledali Super RTL - što je rezultiralo uspješnim rezultatom, ako je suditi po njihovom dobrom poznavanju njemačkog jezika. 

Povjerenica za integraciju Adisa Kalić, koja je već 25 godina u Njemačkoj i od 2002 radi u klinici Elisabethenstift, smatra da su mladi ljudi iz BiH jako zreli i odrasli za svoje godine. Svi oni smatraju da im je boravak u Njemačkoj popravio samopouzdanje jer im je osoblje u klinici "ukazalo veliko povjerenje".

 

Pregled njemačke štampe pripremila: Jasmina Rose