Putin i Erdogan su pobjednici u Nagorno-Karabahu
11. novembar 2020
Novi rat u Nagorno-Karabahu, koji je počeo prije oko mjesec i po dana – je okončan. Ali, u noći s ponedjeljka na utorak iznenada najavljeni pregovori o prekidu vatre nisu okončali samo borbe već i promijenili dosadašnji status kvo u južnom Kavkazu. Sporazum predviđa da Azerbejdžan u narednim nedjeljama obnovi kontrolu nad velikim dijelovima svoje bivše, većinski jermenske i skoro 30 godina otcijepljene provincije Nagorno-Karabah, kao i u obližnjim okruzima.
Azerbejdžanski predsjednik pokazao se kao pobjednik. Ali, pobjednici su Turska, koja podržava Baku i prije svih Rusija, koja sada stacionira svoje mirovne trupe u Nagorno-Karabahu. Obje sile izgradile su uticaj u tom regionu.
- pročitajte i ovo: Nagorno-Karabah: Život u ruševinama i nužnom smještaju
Propalo mirovno rješenje
Gubitnici su Jermenija i međunarodno nepriznata Republika Nagorno-Karabah, koju pak Jermenija podržava. Ali, ne samo one. Prije svih gubitnik je diplomatija. Skoro tri decenije se pod pokroviteljstvom Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju (OEBS) traga za rješenjem. Bez uspjeha. Konflikt oko Nagorno-Karabaha je 1994. samo zamrznut.
To bi se doduše moglo posmatrati i kao uspjeh, ali „Grupa iz Minska“, predvođena Rusijom, SAD i Francuskom, koja je bila odgovorna za pregovore, sve više se pokazivala nemoćnom. Bezbrojni prijedlozi za primirje su odbijani, kako od strane Azerbejdžana, tako i od strane Jermenije. I to sve dok se Baku nije osjetio dovoljno snažnim i dao do znanja da je moguće „vojno rješenje“, kako je to Alijev formulisao. Tako on sada trijumfuje, a od mirovnog rješenja za zamrznuti konflikt, što je propagirao Zapad, ostale su samo ruševine.
Kada je krajem septembra ponovo izbio rat u Nagorno-Karabahu, OEBS se rutinski ograničio na pozive za prekid nasilja. Ali, diplomatija koja se vodi preko volje može samo da izgubi. Nakon nedjelja žestokih borbi, Azerbejdžan je stvorio novu realnost. A sada je i bez OEBS-a postignut proboj. Zato se postavlja pitanje da li je u tom smislu Grupa iz Minska uopšte potrebna. Te strukture više nemaju šta da kažu o Nagorno-Karabahu. Moguće je da će se sada pokrenuti novi formati, u kojima će učestvovati i Turska.
Zapad ponovo pušta Putina da radi šta hoće
A Rusija? Predsjednik Vladimir Putin još jednom je pokazao da svoju vojsku može i želi da upotrebljava kao politički instrument. Pa čak i kada se demonstrativno drži po strani i pušta druge da djeluju – u ovom slučaju Ilhama Alijeva. Jermenija je doduše u vojnom savezu sa Rusijom, ali iz Kremlja je nedjeljama hladno saopštavano da se Moskva miješa u konflikt samo ako je u ratu napadnuta jermenska teritorija.
- pročitajten i ovo: Bespomoćni EU u Nagorno-Karabahu
Tek kada su, sa ruskog stanovišta, stečeni povoljni uslovi, Kremlj je intervenisao. Putinu je bilo stalo do toga da se oslabi jermenski premijer Nikol Pašinjan. Pašinjanov put do vlasti vodio je preko ulične revolucije, koju je Moskva teška srca prihvatila. S druge strane, Rusija je vidjela dobru priliku da, pored vojnih baza u Jermeniji, konačno stacionira svoje vojne trupe i u regionu Nagorno-Karabaha. Jerevan je godinama bio protiv ruskih mirovnih trupa, ali je morao da pristane zbog prijetećeg poraza u Nagorno-Karabahu. Zapad je tako ponovo prepustio bojno polje Putinu – isto kao u Gruziji, Ukrajini i Siriji.