1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

"Put strave" - izvješća evakuiranih Ukrajinaca, 2. dio

Markian Ostapčuk
2. april 2022

Uplašeni, šokirani, iscrpljeni. Tako psiholozi opisuju stanje stanovnika mjesta Hostomel, Buča, Irpin i Makariv koji su evakuirani u ožujku. Donosimo u nastavcima priče nekih od njih, danas priču umirovljenice Irine.

https://p.dw.com/p/49JcY
Ukraine -  Bilderchronik des Krieges in der Ukraine
Foto: Wolfgang Schwan/AA/picture alliance

Gradići u okolici Kijeva bili su već od prvih dana rata u Ukrajini poprišta ogorčenih borbi. Stanovnici su se iznenada našli između dvije vatre. Troje ljudi, koji su uspjeli izaći odande, ispričalo nam je svoje dramatične doživljaje. Jučer smo objavili prvu, a danas donosimo drugu priču.

Druga priča: Irina

"Strah od noći, kada uho čuje svaki zvuk, svaki šušanj i udarac, svaki pucanj."

Irina, umirovljenica. Ona je 8. ožujka/marta napustila svoje selo smješteno nedaleko od Makariva, koje su zauzele ruske postrojbe.

"Živjeli smo na jednom prekrasnom mjestu, u malom selu Havronščina, udaljenom nekoliko kilometara od Makariva. 24. veljač/februarae smo saznali da je započeo rat. Već sutradan je u selu postavljena kontrolna točka i 26. veljače/februara su stigli ruski vojnici. Oni su zaposjeli ogromno područje jednog igrališta za golf između našeg sela i Makariva. Dani su počinjali i završavali pucnjevima i eksplozijama. Skoro svaki dan, ponekad i više puta dnevno, na igralište za golf su slijetali helikopteri.

Dok smo imali Internet, dobivali smo upozorenja da se sklonimo u podrum. Navečer, noću morali smo u podrum nositi moju 96-godišnju majku koja je slijepa i nepokretna.

Između 1. i 3. ožujka/marta stalno su se oglašavale sirene, stalno su se vodile borbe. Tih dana su stanovnici sami počeli odlaziti jer nije bilo nikakve pomoći. Navečer 7. ožujka/marta morali smo i mi donijeti odluku. Jedna susjeda je rekla da ima još dva mjesta u automobilu, da moramo posjesti baku na krilo. Bila je to jako teška odluka – otići na vlastitu odgovornost pod kišom metaka. Ali više nismo mogli podnositi taj užasni strah. Strah od noći, kada uho čuje svaki zvuk, svaki šušanj i udarac, svaki pucanj. Kada stalno mislite hoće li bomba pasti na vas. Naš sin je inzistirao na tome i rekao da ćemo već pronaći neki put, glavno da nas netko odvede iz sela.

Ukraine Kiew Alltagsszenen im Krieg
Prizori u okolici KijevaFoto: Pavel Nemecek/dpa/CTK/picture alliance

Od odjeće sam imala samo ono što sam nosila na sebi. Uspjela sam još ponijeti pojedine dokumente. Bili smo u koloni od oko 50 automobila, svi su bili prekriveni bijelim plahtama. Kada smo prolazili pored igrališta za golf, jako smo se bojali. Nikada u životu nisam toliko molila kao tada.

Usput smo vidjeli uništene ruske tenkove i opremu, srušene kuće, a u zraku se osjećao neobičan grozan miris. Cesta kojom smo se vozili u smjeru Žitomira bila je s jedne strane uništena. Posvuda se moglo vidjeti uništenu rusku vojnu opremu i pogođene civilne automobile. Bio je to put strave. Nemam riječi da bih to opisala.

Vozila sam se i mislila: tako sam već jednom bježala, iz Černobila, ali tada sam na rukama nosila svoje jednogodišnje dijete. A sada bježim ponovo, iz okupirane zone, s 96-godišnjom majkom na krilu.

Sada smo na sigurnom, ali i ovdje se stalno čuju sirene. Svaki zračni napad na vas djeluje kao da svaki put imate oružje upereno u leđa. Moja majka svaki dan pita za svoju kuću, moli se Majci Božjoj da ju spasi, da se može vratiti tamo. Ona je već preživjela jedan rat i sada mora prolaziti kroz još jedan."

Treću priču objavljujemo sutra.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu