Privatne vojske nisu samo ruski problem

Wagnerovce se često naziva plaćenicima. Je li to točno?

Ne, po humanitarnom međunarodnom pravu se plaćenicima može nazvati samo one snage koje ispunjavaju svih šest kriterija definiranih Ženevskom konvencijom:

1) to su oni koji su angažirani u zemlji ili inozemstvu, i to s posebno definiranim ciljem, a to je borba u oružanom sukobu

2) plaćenici su oni koji doista sudjeluju u konkretnim neprijateljskim djelovanjima

3) oni koji sudjeluju u neprijateljskim djelovanjima prije svega kako bi osobno na neki način ostvarili dobit, odnosno oni koji su od jedne od strana u sukobu doista dobili potvrdu da će za to biti materijalno nagrađeni, a pritom je ta nagrada znatno veća od onoga što će dobiti ili su dobili borci istog ranga, kao članovi regularnih oružanih snaga te stranke u sukobu, koji imaju slične zadatke kao i plaćenici

4) to su oni koji nisu državljani nijedne od strana uključenih u sukob, a niti žive na području koje kontrolira jedna od strana uključenih u konflikt

5) oni koji nisu pripadnici oružanih vojnih snaga jedne od strana koje su uključene u konflikt

6) oni koji nisu po službenom nalogu jedne od strana koje nisu uključene u konflikt poslani na teren kao pripadnici oružanih snaga te treće strane

Sarah Katharina Stein je znanstvena suradnica na Institutu za javno pravo Sveučilišta Albert Ludwig u Freiburg, upravo piše disertaciju o angažmanu privatnih vojnih postrojbi. Za DW kaže: "Mnoge od tih privatnih vojnih službi ne ispunjavaju te kriterije. Kada pogledamo na primjer u smjeru Sirije, onda bi se moglo govoriti o internacionaliziranom oružanom konfliktu, u koji je uključena i Rusija kao država. To znači da ruski državljani po toj definiciji nisu plaćenici."

Najveća prepreka, i to ne samo za Wagner-skupinu, već za sve možebitne plaćenike, je, kako kaže Stein, točka broj 3: a to je da dobiju doista znatno veći honorar od pripadnika regularnih vojnih snaga.

Wagnerovi vojnici, strogo uzevši, nisu plaćenici, već pripadnici jedne od takozvanih "Private Military Companies". Kako su one nastale?

Nakon Drugog svjetskog rata mnoge zapadne zemlje su privatizirale znatne dijelove svojih koncerna koji su se bavili proizvodnjom oružja. Sljedeći korak je bila privatizacija vojnih usluga.

Kada su 1990., nakon kraja Hladnog rata u Europi, SAD, Velika Britanija, pa i zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza reducirale broj pripadnika svojih oružanih snaga, mnogi dobro obrazovani vojnici odjednom su se našli na ulici. Svoj novi dom su pronašli u takozvanim "Private Military Companies", i često se znalo dogoditi da ih angažiraju upravo iste one države u kojima su ranije bili članovi vojnih snaga. Radilo se i radi se o angažmanima u unutardržavnim sukobima manjeg intenziteta, kako se te države ne bi morale same uključivati u njih.

Katharina Stein kaže: "Privatni vojni uslužni djelatnici su ponekad i poduzeća koja su integrirani u veće poduzetničke strukture, znači akteri koji mogu ponuditi cijeli niz usluga. Na primjer da negdje odu, oslobode taoce, i opet napuste to područje. Ili da školuju pripadnike neke vojske, kako bi po NATO-ovim standardima bili u stanju reagirati na neki napad.”

U čemu je prednost za države kada angažiraju "Private Military Companies"?

"Za početak one su znatno jeftinije, ne morate ih obučavati. Ne morate im plaćati mirovine. Ne moram im ništa plaćati kada su bolesni. Ne moram se obvezati na dugoročna plaćanje, već plaćam samo za tu jednu akciju, koja traje na primjer tri mjeseca, kako bi u okviru te akcije nešto obavili", objašnjava Stein.

Radi se dakle o klasičnom outsourcingu koji se temelji na kalkulaciji troškova i koristi. Za mnoge države je to, kako se čini, jednostavno puno povoljnija alternativa. SAD je između 1994. i 2007. investirao oko 300 milijardi američkih dolara u 12 privatnih vojnih kompanija. To je ogromna svota, ali za mnoge zemlje je usprkos svemu dobra investicija: „Ti ljudi su dobro obučeni, vrhunski specijalisti, imaju svoju opremu. A ja plaćam zapravo samo za ono što dobijem, inače nemam nikakve druge troškove."

A prije svega "Private Military Companies" obavljaju prljave poslove, poput Wagnera u Siriji ili u Ukrajini. Njihovi mrtvi i ranjeni pripadnici ne izazivaju odmah velike unutarnjopolitičke debate, kao što je to slučaj kod vojnih snaga. A odgovornost za, primjerice, ratne zločine, lako se prebaci na te subjekte.

Za Stein je to još jedna ključni argument: „Uvijek se može reći, pa mi to uopće nismo bili, tu se prekida ta izravna odgovornost neke države. PMC-ove su uvijek može angažirati, na primjer onda kada parlament neke zemlje ne podrži odluku o angažiranju vojnih snaga te zemlje.”

Ali, činjenica je i da ponekad postoje i nedostaci odluke da se delegira monopol sile, da ga država "outsourca” na neki PMC – kako je pokazao i marš Wagnerovaca prema Moskvi prošli vikend. To je bila premijera, PMC se pobunio protiv vlastite zemlje, zemlje koja ga je angažirala.

A što je s kazneno-pravnim procesuiranjem "Private Military Companies"?

"Kazneni progon PMC-ova u zemljama u koje su poslani se praktički ne događa. Iz posljednjih nekoliko desetljeća poznati su primjeri presuda nakon propalog državnog udara u Ekvatorijalnoj Gvineji 2004. Između ostaloga je Simon Mann, jedan od utemeljitelja i šef Uprave Executive Outcomes i Sandline International osuđen najprije u Zimbabveu, a onda i nakon izručenja u Ekvatorijalnoj Gvineji na 34 godine zatvora. Njega je 2009. pomilovao predsjednik Obiang", kaže Katharina Stein.

Taj slučaj je izazvao mnogo pažnje, ponajprije zbog Marka Thatchera, sina nekadašnje britanske premijerke. Thatcher je naime financijski podržavao Manna, te je na koncu platio 560.000 dolara kako ne bi morao završiti u zatvoru. U načelu se može reći: države teško mogu kontrolirati PMC-ove. Oni često djeluju u sivoj pravnoj zoni, često ne smatraju da se trebaju pridržavati važećih zakona, normi ili ratnog prava. A primjer za to je masakr sa 17 mrtvih osoba, koji su počinili pripadnici američkog Blackwatera u rujnu 2007. u Bagdadu. Četvero suradnika tog PMC-a koji su bili odgovorni za krvoproliće, tadašnji američki predsjednik Donald Trump je pomilovao 2020.

Hoće li se zbog Wagnera pokrenuti nova debata o korištenju "Private Military Companies"?

Katharina Stein se barem nada da će "slučaj Wagner" rezultirati načelnom promjenom razmišljanja, odnosno da će društveni pritisak porasti u toj mjeri da se uvede međunarodna regulacija. No, takve su inicijative do sada redovito propadale. "Bilo je više međunarodnih inicijativa na razini UN-a, kako bi usvojilo neki obvezujući ugovor o PMC-ovima. Ali sporazum su neke strane blokirale, prije svih SAD, Velika Britanija, Južnoafrička Republika i Izrael. To su ujedno četiri države koje najviše koriste usluge PMC-ova."

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu