„Prijavio sam se kao azilant, jer ovde u Srbiji nemam ništa“

„U azilantskom centru zatekli smo gužvu, bilo je mnogo Sirijaca. Šest mjeseci smo bili tamo i mnogo puta smo premještani. Karlsrue je bio posljednja lokacija“, priča Marina Milošević. Ona danas ima 37 godina i sa suprugom i djetetom podnijela je zahtjev za dobijanje azila u Njemačkoj gdje su inače živjeli njeni svekar i svekrva.

„Na kraju smo potpisali da hoćemo da se vratimo u Srbiju, jer nismo mogli više psihički da izdržimo. Nismo imali svoj smještaj, svo vrijeme smo bili po sajmovima. Smještaj je bio u zabačenom dijelu grada, tako da smo bili izolovani“, kaže Milošević za DW.

Slično je iskustvo i Ilone Varge. Ta nezaposlena 32-godišnjakinja nekoliko puta je sa porodicom pokušala da napusti Srbiju.

„Htjeli smo u Njemačku. Prvi put smo azili zatražili 2009. godine. Nalazili smo se u okolini Berlina. Tri mjeseca smo bili smješteni u hali. Dobijali smo garderobu za muža, mene i dijecu i 80 eura nedjeljno. Bilo je mnogo stranaca i rijetko ko je govorio srpski jezik. Bili su neprijatni, dobacivali su, a sve to je i moj muž mogao da čuje i vidi. Nisam smjela da ostanem sama u toj velikoj hali. U hali je bilo oko sto ljudi. Nismo dobili azil i vratili smo se za Srbiju“, ispričala je Ilona za DW.

Slično je, kaže, bilo i drugi put, 2011. godine. U Srbiji nisu imali posao i bili su podstanari, pa su zato odlučili da ponovo odu i pokušaju da dobiju azil u Njemačkoj. Nakon ponovnog povratka u Srbiju, porodica živi kod Ilonine babe.

Zašto ljudi pokušavaju da dobiju azil?

Milisav Milinković iz Ekumenske humanitarne organizacije u Srbiji i koji je zadužen za projekte podrške integraciji povratnika iz Njemačke, za DW prenosi dijelove istraživanja sprovedenog među ljudima koji su se odlučili da azil potraže u Njemačkoj. Ovo su neki od odgovora na pitanje zašto ste se za to odlučili:

„Čuo sam da je tamo bolji život.“

„Otišao sam da se prijavim kao azilant, jer ovdje u Srbiji nemam ništa, ni socijalno osiguranje, ni posao."

„Pobjegli smo od poplave koja je zadesila sve kuće koje se nalaze u nižem dijelu Velikog Rita."

„Otišli smo u Njemačku nadajući se da će moji roditelji tamo imati bolju zdravstvenu njegu."

Zapadnobalkansko pravilo

Milinković podsjeća da oni koju dobiju odbijenicu za azil, mogu da se vrate dobrovoljno, a da, ako to ne urade, slijedi deportacija u zemlju iz koje dolaze.

„Od 1996. godine do danas, najveći broj Roma je u Srbiju vraćen iz Njemačke. Potom slijede Švajcarska i Švedska. Posljednjih godina pojavljuje se i Francuska, a u manjem obimu i Austrija i Grčka“, kaže Milinković.

Milinković ujedno podsjeća i na tzv. „Zapadnobalkansko pravilo“. Ono je uvedeno nakon velikog izbjegličkog talasa 2015. i 2016. godine. Tih godina je u Njemačku stiglo više od milion izbjeglica, prije svega iz Sirije, ali i velik broj ljudi sa područja Zapadnog Balkana – iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Kosova, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Srbije. I dok su sirijske ratne izbjeglice dobijale azil, ekonomski migranti sa Zapadnog Balkana imali su male šanse: samo oko pet odsto njih dobilo je status azilanta.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu