Posljednje presude i kraj rada Haškog tribunala

Ceremonijom u svečanoj sali parlamenta u Hagu, kojoj je prisustvovao generalni sekretar Ujedinjenih nacija Antonio Guteres (Guterres) i holandski kralj Vilem-Aleksandar (Willem-Alexander), juče (četvrtak 21. decembra) zatvoren je Haški tribunal. Svečanosti su, uz mnoge druge zvanice, prisustvovale sve sudije koje su u dvije i po decenije rada Tribunala vodile preko 100 procesa optuženima za ratne zločine u sukobima u bivšoj Jugoslaviji krajem prošlog stoljeća.

Ti procesi, ocijenjeno je i na svečanosti zatvaranja, doprinijeli su, uz ispunjenje pravde, utvrđivanju istorijskih činjenica i suočavanju nacionalnih zajednica sa nedavnom prošlošću, prije svega sa počinjenim zločinima i njihovim kvalifikovanjem. Kao jedna od njihovih značajnih zasluga istaknuto je da su "dokazali van razumne sumnje da masovno ubistvo u Srebrenici 1995. predstavlja genocid".

Haški procesi bili su poslije Nirnberških suđenja prvi u svijetu na kojima se sudilo za ratne zločine. "Zasluga suda Ujedinjenih nacija u Hagu je što se u kolektivnu svijest ukorijenila činjenica da će oni koji su počinili zločine u ratovima morati da polože račune. Haški tribunal označio je kraj nekažnjivosti za ratne zločine", rekao je na svečanosti zatvaranja generalni sekretar UN Guteres.

Presedani Haškog tribunala

U sudnici Haškog tribunala prije mjesec dana, Ratko Mladić, ratni komandant Glavnog štaba Vojske Republike srpske, osuđen je za genocid u Srebrenici na doživotni zatvor. Uz srebrenički genocid, proglašen je krivim i za progone, istrebljanja, ubistva i nehumano postupanje nad nesrpskim stanovništvom u 12 bosansko-hercegovačkih opština, za teror nad građanima Sarajeva i uzimanje pripadnika mirovnih snaga UN za taoce. Optuženi nije do kraja saslušao presudu, pošto je glasno protestovao i grdio sudije, pa je udaljen iz sudnice. Bilo je to u istoriji Haškog tribunala prvo i jedino izricanje presude na doživotni zatvor bez prisustva osuđenog.

Osudivši Ratka Mladića na najtežu kaznu koju može izreći, Haški tribunal je izrekao svoju posljednju prvostepenu presudu. Nedelju dana kasnije, 29. novembra izrekao je i posljednju drugostepenu, to jest pravosnažnu presudu šestorici lidera Herceg-Bosne prvostepeno osuđenih za zločine nad Bošnjacima i pokušaj prekrajanje države Bosne i Hercegovine.

Taj žalbeni postupak je završen na dramatičan način, bez presedana u svemu što se događalo u haškim sudnicama. Pošto je predsjedavajući Žalbenog vijeća Karmel Ađus (Carmel Agius) saopštio da mu je žalba odbijena i kazna od 20 godina zatvora potvrđena, trećeoptuženi na tom suđenju, zapovjednik HVO Slobodan Praljak, popio je otrov koji je skriveno unio u sudnicu. Uprkos hitnoj medicinskoj intervenciji, Praljak je preminuo.

Prije tog tragičnog događaja, sudija Ađus je pročitao obrazloženje da je Žalbeno vijeće potvrdilo zaključke prvostepene presude da su šestorica optuženih - Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić – krivi za zločine poput onih u Stupnom Dolu, logorima Dretelj i Heliodrom ili u samom Mostaru, koji su počinjeni s ciljem da se "Bošnjaci i drugi, koji nisu Hrvati, politički i vojno podstčine, etnički očiste i zauvijek uklone" s područja koja su proglašena Herceg Bosnom.

Žalbeno Vijeće je potvrdilo da je sukob HVO i Armije BiH bio međunarodnog karaktera, što je još jedna značajna činjenica koju je etablirao Haški tribunal. Po zaključku sudija, u tom sukobu učestvovala je Hrvatske vojska, a Republika Hrvatska je imala kontrolu nad vojnim zapovjednicima i civilnim vlastima Herceg-Bosne. Potvrđeno je i da su članovi udruženog zločinačkog poduhvata, uz čelnike Herceg-Bosne, bili i bivši predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman i drugi hrvatski zvaničnici tog vremena. Njihov zajednički cilj je, prema presudi, bilo upostavljanje dijela hrvatske države na teritoriji BiH, u granicama nekadašnje hrvatske banovine iz 1939. godine. Šestorica optuženih, koji su bili među "arhitektima tog projekta", osuđena su na ukupno 111 godina zatvora, koliko im je odmjereno i u prvostepenom postupku.

Nasljednik Haškog tribunala

Prije ovog sudskog zasjedanja, kao i prije svečanog obilježavanja kraja Haškog tribunala počeo je da funkcioniše njegov nasljednik - Mehanizam za međunarodne sudove (MMKS), pred kojim će se okončati neka od suđenja Haškog tribunala. To su na prvom mjestu žalbeni postupci u predmetima Radovan Karadžić i Ratko Mladić, koji predstoje.

Još dva naslijeđena postupka ove godine su prešla u nadležnost MMKS. Prvi je ponovno suđenje čelnim ljudima Službe državne bezbednosti Srbije Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, koje je počelo u junu. Prema haškoj optužnici, oni su od 1991. do 1995. godine, osnivali, naoružavali, organizovali obuku i finansiranje tajnih policijskih i paravojnih jedinica, čiji pripadnici su svoj ratni put obilježili ubistvima i progonom nesrpskog stanovništva s ciljem njihovog trajnog uklanjanja, najprije sa područja Krajine i Istočne Slavonije u Hrvatskoj, a potom iz opština Sanski Most, Bijeljina, Bosanski Šamac, Doboj, Zvornik i Trnovo u Bosni i Hercegovini. Tužilaštvo je za obojicu tražilo doživotni zatvor, ali prije četiri i po godine odlukom Pretresnog vijeća holandskog sudije Alfonsa Orija (Alphons Orie), oslobođeni su svake krivice.

Sjenke oslobađajućih presuda

U približno isto vrijeme donesene su i sporne oslobađajuće presude hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, kao i načelniku Glavnog štaba Vojske Jugoslavije Momčilu Perišiću. Sudija Karmel Ađus, koji je dočekao zatvaranje Haškog tribunala kao njegov predsjednik, rekao je da su te presude "suprotne svakom poimanju pravde", "groteskne" i donesene "po nekim drugim, a ne pravnim, motivima". Međutim, Žalbeno vijeće je poništilo oslobađajuću presudu samo Stanišiću i Simatoviću i naložilo ponovno suđenje, što je po komentarima hroničara haških suđenja, samo djelomično iskupljivanje Haškog tribunala jer su presude Gotovini, Markaču i Perišiću definitivne. Ostalo je da ovo iskupljivanje obavi "Mehanizam za međunarodne krivične sudove", koji je pravni nasljednik Tribunala.

Pod jurisdikciju Mehanizma dospio je i Vojislav Šešelj. I njemu je u Haškom tribunalu izrečena oslobađajuća presuda nakon jedanaest i po godina provedenih u haškom zatvoru, pod optužbom za ratne zločine, počinjene od 1991. do 1993. godine nad nesrpskim stanovništvom dijelova Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Vojvodine. Optužnica je Šešelja teretila za progone na političkoj, nacionalnoj i vjerskoj osnovi, prisilno premještanje i nehumane postupke koji su kvalifikovani kao zločini protiv čovječnosti. Po osnovi kršenja zakona i običaja ratovanja optužen je i za ubistva, mučenje, okrutno postupanje, razaranje sela i uništavanje vjerskih objekata, te pljačkanje javne i privatne imovine.

Ništa od toga, po sudu većine sudija Pretresnog vijeća, nije dokazano. Dok je francuski sudija Žan-Klod Antoneti (Jean-Claude Antonetti) u martu prošle godine, kao predsjedavajući vijeća, izricao oslobađajuću presudu, Šešelj je već godinu i po dana bio na slobodi. Još jedan presedan u istoriji Haškog tribunala! Tužilaštvo, koje je za lidera srpskih radikala tražilo kaznu od 28 godina zatvora, uložilo je žalbu.

Žalbena rasprava održana je prije deset dana bez prisustva osuđenog. Tužilac Matijas Markusen (Mathias Marcussen) je u obrazloženju žalbe rekao da je oslobađajuća presuda "zapanjujuća". U njoj je počinjeno toliko grešaka da je neodrživa i Žalbeno vijeće treba da je poništi ili naloži ponovno suđenje. Da li će takav zahtjev biti ispunjen ili ne saznaćemo u godini koja je pred nama.