Pomozite nam da naši najmiliji pronađu smiraj

U Bosni i Hercegovini traga se još uvijek za više od 7.000 u ratu nestalih osoba, potvrdila je Lejla Čengić, portparolka Instituta za nestale osobe BiH, povodom 30. augusta, Međunarodnog dana nestalih osoba. Od ukupno 34.964 nestale osobe, u Bosni i hercegovini do sada je raznim putovima pronađeno i ekshumirano oko 25.000 posmrtnih ostataka. Od toga broja, još 3.000 posmrtnih ostataka nije identificirano, a više od 7.000 nije niti pronađeno. Članovi porodica nestalih osoba izgubili su nadu da su njihovi najmiliji živi, ali žele ih pronaći i dostojanstveno ukopati.

Samo da mi kažu gdje je ukopan moj jedinac

"Voljela bih da mi kažu gdje je ukopan moj sin jedinac. Makar to bio i onaj koji ga je ubio. Neka on taj grijeh nosi, a ja bih sina ukopala kako dolikuje, na mjestu koje sam rezervisala za sebe i sina pored pokojnog muža", kaže za Deutsche Welle Bijeljinka Smilja Mitrović, predsjednica Udruženja nestalih boraca i civila Semberije i Majevice i predsjednica Saveza udruženja porodica nestalih Republike Srpske. Ona traži posmrtne ostatke sina jedinca. "Moj sin Dragan bio je student na Spoljnoj trgovini u Bijeljini i 1994. godine dobio je poziv da ide u vojsku. Morao se odazvati, a nestao je 1995. godine u Donjem Vakufu i do danas nije pronađen. To su bile jedinice redovne, mlade vojske i kad je bilo povlačenje u Bljesku i Oluji, on je tada nestao. Od tada tražim svoje dijete", kaže naša sagovornica.

Ona ističe da ima dobru saradnju sa sličnim udruženjima iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske kada je u pitanju razmjena informacija koje su u slučajevima nestalih od ključne važnosti. "Imamo regionalnu koordinaciju na nivou bivše Jugoslavije, gdje sam i ja član Upravnog odbora. Sarađujemo dobro, jer svi imamo istu bol. Cilj nam je da pronađemo sve nestale, da se svi smirimo jednim dijelom. Čujemo od onih koji su pronašli svoje nestale da im je barem malo lakše. Bol ostaje kako ostaje. Ipak, želimo pronaći sve nestale i da sve žrtve budu iste važnosti, da se ne odvajaju. Zato i ovako, putem medija, upućujemo poziv svima koji nešto znaju, da nam dostave informacije. Naravno, apelujemo na vlast u Bosni i Hercegovini da se uključi što više, da učini dostupnom potrebnu dokumentaciju", kaže Smilja Mitrović.

Majka i brat još uvijek nestali

Prije posljednjeg rata u BiH, četiri brata Durgutović živjeli su na porodičnom imanju u Brzavi, dijelu Janje pored rijeke Drine. Tokom rata, trojica su sa porodicama napustili svoje kuće i otišli u Njemačku. U četvrtoj kući ostala je majka Alija sa neoženjenim sinom Asimom. U decembru 1993. godine spremali su se i oni da odu, ali su tih dana nestali. Do danas nisu pronađeni, uprkos naporima članova porodice. Nezvanično se pretpostavlja kako su izgubili živote, ali bez materijalnih dokaza teško je bilo šta dokazati, a još teže pronaći posmrtne ostatke. Zna se sigurno da su komšije pred kućnim pragom vidjele lokve krvi. Dvojica od braće Durgutović sada žive u Sarajevu. Treći brat, Enver Durgutović iz Njemačke se vratio prvo u Tuzlu, a potom sa porodicom i u svoju rodnu Janju. Dao je uzorke DNK i pokrenuo proces traženja nestale majke brata i brata.

"Sve se desilo petnaestak dana nakon mog odlaska. Nisam se tada mogao čuti sa njima jer su telefoni svim Bošnjacima u Janji bili isključeni. Kasnije sam saznao da su majka i brat počeli prodavati neke stvari da bi skupili novac za bijeg iz Janje. Neko je za to čuo i taj novac je možda osnovni motiv za zločin. Znamo i ko je to najvjerovatnije uradio i ja sam sve rekao u svojoj izjavi u MUP-u RS. Jedino što mi je službenik tada rekao bilo je: "Da li bi ti tako nešto priznao?" Iako su nam govorili da su možda u logoru, sada je jasno da je njihova sudbina mnogo gora. To je sve što za sada imamo iako smo kontaktirali i Tužilaštvo BiH, a nestanak je evidentiran i u Institutu za nestale BiH. Tražimo i želimo da ih dostojanstveno ukopamo, da im možemo proučiti Fatihu," kaže Enver Durgutović.

Pronašla samo jednog sina

Živana Delić, rodila se u porodici Doknić u semberskom selu Čengić. Kako kaže, u Bijeljini je imala lijep život sa suprugom Redžom. Nikada ništa nije nedostajalo u porodici koja je imala tri sina i dvije kćerke. Veselo je bilo u njihovoj kući u ulici 27. marta u Bijeljini. Onda je došao rat i vrijeme zla i smrti. Zna Živana ime policajca koji je 3. aprila 1992. godine sa kućnog praga odveo njenog supruga i sinove Sulejmana, Berzada i Beriza. Od tada ih nije vidjela. Zna Živana da su ubijeni i uporno traga i pravdu i posmrtne ostatka. Do sada je ukopala samo sina Sulejmana, čiji su posmrtni ostaci pronađeni pod NN oznakom na groblju Šapcu.

"Živjeli smo lijepo, složno i moji su sinovi bili moja uzdanica. Kada su došli da ih vode, muž je rekao vodite i mene. I odoše, a ipak sam se nadala da će se vratiti. Nisu nikome ništa bili krivi. Tako je htjelo da bude, da ih više nikada žive ne vidim. Jedina utjeha su fotografije i uspomene koje mi naviru. Teško živim, ma koliko mi kćerke i dobri ljudi pomognu. Dok sam živa, samo još želim da ih pronađem, da se i ja i oni smirimo. I Boga molim da se ovakve strahote nikad više nikome ne dese", kaže Živana Delić, dok tiho provodi svoje staračke dane, mjesece i godine.