Paul Celan: Pjesnik bez zavičaja
23. novembar 2020
„Crno mlijeko zore, mi ga pijemo naveče / pijemo ga u podne i ujutro / pijemo i pijemo" - ovako počinje svjetski poznata pjesma Paula Celana „Fuga smrti". Ona je zasnovala slavu najznačajnijeg liričara njemačkog jezika poslije 1945. Ostavio je djelo za sobom koje čitav vijek poslije njegovog rođenja i pola vijeka od njegove smrti i dalje ima u sebi nešto zagonetno i predstavlja izazov za interpretacije.
Celan se cijeli život bavio Holokaustom
Celanovo tijelo su 1970. našli u Seni, deset kilometara nizvodno od Pariza. Nisu razjašnjene okolnosti njegove smrti. Pretpostavlja se da je skočio u rijeku u blizini svog stana u Parizu. Ako je bilo tako, onda je jedan od razloga osjećaj lišenosti zavičaja, koji prožima i njegovu liriku, i koji mu nije mogao ublažiti ni njemački jezik.
Rodio se 23.11. 1920. kao Paul Ančel u gradu Černovci u Bukovini. Do 1918. je grad, ali i cijela Bukovina, bio dio Habzburškog carstva, poslije Prvog svjetskog rata pripao je Rumuniji, poslije Drugog svjetskog rata Sovjetskom Savezu, a danas pripada Ukrajini. Uoči Drugog svjetskog rata skoro polovina stanovnika su bili Jevreji. Grad je bio prožet sa nekoliko jezika i kultura.
Još kao dijete Celan je učio pjesme napamet. Bio je fasciniran njemačkom literaturom – Fridrih Helderlin, Hajnrih Hajne i Franz Kafka. Počinje i sam da piše pjesme. Početkom Drugog svjetskog rata Celan studira romanistiku. Najprije su grad zauzeli sovjeti, a onda Rumuni koji su bili Hitlerovi saveznici i pomagači u progonu Jevreja. Mnogi jevrejski sugrađani bježe, ali Celanovi roditelji ostaju.
Maternji jezik, jezik ubica
Paul Celan noć 27. juna 1942. nije proveo kod kuće. Sutradan je kuću našao zaključanu, a od roditelja nije bilo ni traga ni glasa. Celan se, da bi izbjegao deportaciju, prijavio za dobrovoljni rad. Tu ne govori puno, ali zapisuje stihove. „Da li je noć ustvari krik" glasi jedan njegov stih iz tog vremena. Kasnije je saznao da je otac umro od tifusa, a da je majku, radno nesposobnu, ubio jedan pripadnik SS.
Vraća se u Černovice i nastavlja studije. „Fugu smrti" je zapisao u to vrijeme (1944/45). Iako je pjesma prvo objavljena na rumunskom pod naslovom "Tangoul Martii" (Tango smrti) napisana je, kao i sve njegove pjesme, prvo na njemačkom. To je jezik njegove majke, ali i jezik njenih ubica. Ta ambivalentnost će označiti njegovo ukupno djelo.
Celan je pokušavao da radikalnim sredstvima promijeni njemački jezik, naročito u kasnijoj fazi. Književni kritičar Helmut Betiger upravo u tome vidi aktuelnost njegovih stihova: „Konsekventnost s kojom je promijenio svoj jezik na osnovu istorijskih uslova jeste izuzetno aktuelna".
Celan i Ingeborg Bahman
Dvije godine je živio u Bukureštu gdje je počeo da se potpisuje kao Paul Celan. Uz pomoć krijumčara dospijeva 1947. u Beč. Tamo doživljava prve pjesničke uspjehe, ali ne vjeruje ljudima, smatra da su mnogi od njih simpatizeri nacista.
Čak ga ni ljubav prema pjesnikinji Ingeborg Bahman ne može zadržati u Beču – njegov cilj je Pariz. Pisma koja su razmijenjivali postala su dio njemačke poslijeratne književnosti. U Parizu Celan radi u fabrikama i kao prevodilac.
Nastup u grupi 47
Grupa 47 je bila poznata književna institucija novoosnovane Zapadne Njemačke. Celan nastupa u Nindorfu pred kolegama, njemačkim piscima i njegov način čitanja im se ne dopada. Književni kritičar Valter Jens ostavio je svjedočenje da su neki njemački pisci s podsmijehom ispratili Celana pa je bilo čak i takvih rečenica kao što je: „On čita kao Gebels".
Kada je izašla Celanova druga, poznata zbirka „Mak i pamćenje" pjesnik smatra da su ga neki njemački kritičari potpuno pogrešno shvatili. Teško podnosi da neki Nijemci potcjenjuju njegovu liriku. Uz to, teško mu je palo da ga je udovica Ivana Gola čije je stihove Paul Celan prevodio, optužila, i to bez razloga, da je prepisivao stihove njenog pokojnog muža.
Sredinom pedesetih dobija francusko državljanstvo, sklapa brak sa Žizel Letranž, 1955. mu se rađa sin Erik. Ali, ni u Francuskoj se ne osjeća kao kod kuće. Betinger kaže: „Jedina domovina je za Celana bila jezik, nije imao drugu. Njemački jezik je za njega bila jedina tačka identiteta".
Uslijedile su prve nagrade u Njemačkoj. Ali, on sa zabrinotušću primjećuje da je u glavama ljudi u toj zemlji još uvijek prisutan antisemitizam.
Celanovo posljednje putovanje
Šezdesetih godina prošlog vijeka on je obolio od depresije. Nakon što je van sebe prijetio svojoj ženi, dobrovoljno se liječio u psihijatrijskoj klinici.
I njegova lirika kao da se povlači iz svijeta i postaje zagonetna, teško razumljiva.
Celan posljednji put odlazi u Izrael 1969. Iako ga srdačno dočekuju on ni tu ne nalazi ono što traži.
Pretpostavlja se da je 20. aprila 1970. sebi oduzeo život skokom u Senu. Nije ostavio oproštajno pismo. Al, na njegovom pisaćem stolu je pronađena otvorena biografija Fridriha Helderlina. Na stranici je bila podvučena rečenica: „Ponekad se taj genije smrači i propada u gorki bunar svog srca".