Oluja i bespotrebno „šamaranje“ nevinim žrtvama
5. august 2020
Za neke je njegov korak prevelik, za neke premalen. Nakon što je objavljeno da će potpredsjednik hrvatske Vlade iz redova Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) Boris Milošević sudjelovati u obilježavanju 25. godišnjice vojno-redarstvene operacije Oluja uslijedio je val apsurdnih kritika sa svih strana. Za mnoge Srbe, kao i za Aleksandra Vučića i Milorada Dodika, on svojim dolaskom u Knin „legitimira etničko čišćenje". Istodobno mu mnogi Hrvati zamjeraju baš suprotno: to što nije jasno rekao da operacija Oluja nije bila etničko čišćenje. No na sreću, bilježi se i ogromni val pozitivnih reakcija.
Floskula koja to nije
Nakon objavljivanja Miloševićeve priče o obiteljskim ratnim stradanjima te ratnih sjećanja njegove stranačke kolegice, saborske zastupnice Anje Šimprage uslijedilo je svojevrsno „šamaranje" žrtvama. Čija je veća? Na svaku bolnu priču s jedne strane slijedila je jedna još bolnija s druge. Jer osobna bol je neizmjerna. I zato tom natjecanju u veličini žrtve ne može biti kraja.
No osim što su ispričali svoje osobne priče, i Milošević i Šimprag su rekli nešto još važnije: da se žele zalagati za bolju budućnost. Zvuči kao još jedna u nizu političkih floskula, no nakon ove bi mogla uslijediti i konkretna djela. Na kraju krajeva, u Hrvatsku se prema službenim podacima vratilo više od stotinu tisuća izbjeglih Srba koji žele normalan život za sebe i svoju djecu.
Za veliku većinu stanovnika područja bivše Krajine vjerojatno su daleko važnije, za nas „izvana" banalne stvari poput priključka za vodu i struju nego nacionalna pripadnost. Pa i iz samog Knina se iz godine u godinu čuju optužbe tamošnjeg stanovništva da ih se svi sjete samo na godišnjicu i da se politika inače malo zanima za „hrvatski kraljevski grad" – kako ga rado tituliraju u svojim važnim jubilarnim govorima.
Pomak iz desnog kuta prema centru
A nakon Miloševića u Kninu 24. kolovoza ćemo pozorno pratiti još jedan drugi veliki trenutak u hrvatsko-srpskim odnosima. Tada će Tomo Medved, potpredsjednik hrvatske Vlade i ministar branitelja iz redova Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), otići u selo Grubore i ondje položiti vijenac za stradale srpske civile. I opet će to za neke biti previše, a za neke premalo. Jer u Gruborima je nakon Oluje ubijeno „samo" šest srpskih civila. A tijekom rata je s hrvatske strane na mnogim mjestima žrtava bilo još znatno više. No Grubori nisu simbol tih šest poimenično navedenih ubijenih Srba, nego simbol patnje, stradanja i smrti svih nevinih civila na srpskoj strani. Koji zaslužuju pijetet isto kao i nevine hrvatske žrtve.
Oba ova događaja, i Milošević u Kninu, i Medved u Gruborima, bude veliku nadu u znatne pomake u do sada zacementiranim hrvatsko-srpskim odnosima. Ta nada je opravdana jer je rezultat velikih preslagivanja na hrvatskoj političkoj sceni za koje je sigurno dobrim dijelom zaslužan premijer Andrej Plenković (HDZ). Nakon što se uspješno obračunao s radikalima u vlastitoj stranci i premoćno pobijedio na unutarstranačkim izborima, iznenadio je mnoge izborom koalicijskog partnera. Odlučio se, među ostalima, za SDSS, a ne za, na prvi pogled, ideološki bliskiji Domovinski pokret Miroslava Škore. I time stvorio uvjete za pomak HDZ-a iz desnog kuta u smjeru centra.
No vratimo se na početno pitanje: Je li Miloševićev korak prevelik ili premalen? Ni jedno ni drugo, nego je u ovom trenutku jednostavno korak u pravom smjeru. Samo je važno da sad taj korak ne ostane jedini.