Ogledalo je bilo cijelo

Radim u izdavačkoj djelatnosti tuzlanskog „Grafičara“ Imam 29 godina, diplomirani sam žurnalista, potpisao sam dvije knjige lirike, namjeravam da magistriram na sociologiji kulture u Beogradu. U poslu sam ambiciozan. Hoću da u istoj ediciji objavim antologije palestinske poezije i izraelske proze. Književni mirotvorac. Ta izdanja su već dogovorena. A štampali smo i Antologiju jugoslovenske haiku poezije.

Uredio sam i prvu knjigu mog generacijskog saborca i prijatelja koji je objavljivao pod pseudonimom Majo Otan: „Kraj mita o kućnom faraonu“. Kućni faraon je bio njegov otac. Prisustvovao sam njegovoj sahrani u Redžićima kod Bratunca. Sa književnim zagrobnim životom u sinovljevoj prozi ovaj skromni i ćutljivi musliman za života sigurno nije računao.

Plata u bonovima

Okupio sam i finu ekipu oko časopisa za djecu. Pero, drug iz sarajevskih studentskih dana, jedna je od glavnih figura u redakciji. U „Grafičar“, u moju kancelariju iznad štamparije – ulica se zove Mije Keroševića – navraćaju V.S. kojem takođe uređujem knjigu poezije ili Nisvet Džanko, koji je u Tuzli dobio posao nastavnika geografije. Njega znam takođe iz Sarajeva – zajedno smo se godinama kretali u orbiti kafea Zvono.

Povremeno sam u regionalnom izdanju „Oslobođenja“ svojim zapisima punio kolumnu „Neslana Tuzla“. Znao sam sa ostalim mlađim književnicima i slikarima kovati planove o revolucionarnom preobražaju pospane kulturne scene grada. Šef mi je Muris, dobroćudni Sarajlija, oženjen Srpkinjom iz Dubnice. Dobro se slažemo. Ujutro pijemo kafu, ja pušim plavu „Moravu“, on, nepušač, trpi dim kao najnormalniju stvar na svijetu.

Jugoslavija je na samrti. Platu dobijam u bonovima koje zamijenim za suhomesnate proizvode i konzerve u jednoj prodavnici kod mosta preko Jale koji svi zovu Kipovi, po četiri figure koje je stvorio vajar Franjo Leder. Sve to odnesem kod majke u Kalesiju. Moj mjesec uredničkog rada stane u osrednji ranac. Vadim plijen i ređam ga na kauč, a majka se čudi. Inflacija počinje da divlja.

Početkom aprila je iza nas već nekoliko malih generalnih proba rata. Barikade i sumnjivi tipovi iza njih u raznim bosanskim kasabama. Noćna natpucavanja, srpske cijevi sa jednog brda iznad centra, muslimanske negdje iz doline. Sa Majevice stiže svježina iza ponoći, ali preko dana je toplo.

„Šargarepo, ti ne rasteš lijepo…“

Često odem do Pozorišne kafane u Tuzli. Sjedimo do kasno, prazne pivske boce i puna limena pepeljara su na stolu. Ni jedno ni drugo niko ne odnosi. Pričamo o umjetnosti, politici. Nada i strah se prepliću. Ponekad se premjestimo kod glumca Dragana Džankića i njegove supruge Snježane - stanovali su tačno naspram pozorišta. Snježana je u mojoj posljednjoj gimnazijskoj godini bila mlada profesorica ruskog. Džankić je svirao gitaru i pjevao otkačene pesme:

„Šargarepo, ti ne rasteš lijepo / tanka dole, a debela gore“.

A odmah poslije toga:

„Umro dragi, i ja ću umrijeti / pa ćemo se u grobu voljeti“.

Kod Džankića je skoro inventar bio njegov kum Sejo – tuzlak bjelopoljskih korena, rođeni boem. Prethodnog ljeta smuvao se sa Marinom, djevojkom koja je živjela u Nirnbergu i samo povremeno dolazila u Tuzlu. A Marina je bila drugarica moje tadašnje djevojke.

Jedne noći sam u Džankićevom stanu zatekao nekog sarajevskog glumca. Bio je mrk i bradat, ali se u piću sve više opuštao. Onda nam je rekao: „Ne mogu da vjerujem da ste još uvijek ovako zajedno, pozitivni. U Sarajevu je već sve podijeljeno. Sve puca po šavovima. Nama dijele oružje“. Uživali smo u rijetkom osjećanju da smo nešto posebno u odnosu na Sarajevo – tuzlansko-sarajevsko rivalstvo je obično bilo nauštrb Tuzle.

Sa Sejom sam kod Džankića na Jutelu gledao kako se u Sarajevu demonstracije za mir pretvaraju u krvoproliće. Cijeli dan smo pili lozu. „Hajmo u Sarajevo“, rekao je Sejo. „Hajmo“, rekao sam, kao da se radi o izletu. Pošli smo na željezničku stanicu. U staničnom restoranu nije bilo nikoga. Čekali smo voz koji nije dolazio. Raspitivali se za autobuse. Ništa nije saobraćalo. Padala je noć, nade je bilo sve manje. Konobar umornog lica nam je donio posljednju turu, upalio i ugasio svjetlo, dajući nam znak da je fajront.

„Samo vi pjevajte"

Ne znam šta bi se desilo da sam tada otišao u Sarajevo. Sutrašnji mamurluk je bio težak. Taj dan su na ulazima solitera osvanule vreće pijeska, naslagane kao u američkim ratnim filmovima. Prolazeći pored spomenika husinskom rudaru vidio sam nekoliko autobusa kako ulaze u grad. Neopisiva gužva u njima. Lica priljubljena uz staklo. Ti ljudi su prebačeni iz Podrinja, gdje su se već vodile borbe. Izbjeglice. Protjerani muslimani. Uhvatio me osjećaj da to nije stvarno, da se to dešava nekom drugom. Ne meni, ne u mojoj zemlji. Osjetio sam stid.

Te večeri sam sa Nisvetom Džankom, te sa jednim slikarom i piscem, koji u svojim skribomanskim pokušajima nije želio da prizna gramatička pravila, zaglavio u nekom bircuzu. Kada smo izašli napolje tuzlanski neoni su već žmirkali nad pustim ulicama. Pred ulazima u zgrade su dežurali stanari.

Zagrlili smo se i zapjevali: „Po šumama i gorama naše zemlje ponosne“. Pa smo se smijali. Džanko je izvadio džoint. Pa ga zadjenuo za uho. Narodna milicija, još uvijek sa petokrakama na šapkama, legitimisala nas je. „Pjevate?“ „Pjevamo, partizanske". „Neka, samo vi pjevajte!"

To se dešava nekom drugom

Sutradan sam otišao autobusom broj 13 do Kalesije. Majka je odbila da pođe sa mnom. Više od dva sata ubjeđivanja, preklinjanja, sumornih predviđanja – bez rezultata. Nije htjela nikud. Sestra je odbila da ostavi majku. Uzeo sam pasoš, diplome, nešto odjeće i nekoliko knjiga. Pogledao sam sobu u kojoj sam odrastao. Ovlaš okrznuo pogledom knjige, mnogo knjiga. I gramofonske ploče. I „Gorčina“, kip koji sam prije nekoliko godina ponio iz Stoca kao prvu nagradu na pjesničkom festivalu. Onda majčino brižno lice, sestrine oči koje se pune strahom. Čovjek ne zna kada posljednji put gleda ono što mu je važno. Možda smo površni, ili nas naša priroda anestezira, da bismo mogli da se otcjepimo.

Uzeo sam kofer i otišao za Tuzlu. Noćio sam kod Pere, nadomak Skvera. Njegov pas Maza znao bi mi se obradovati.

U centru grada, negdje iza poslastičarnice „Korzo“, na spratu je bio restoran sa muzikom uživo. Sjedio sam tamo sa V.S. i uz špricer zalivao tugu. Ne želiš da ideš, a ne možeš da ostaneš. Pjevačica je te večeri više puta otpjevala stvar koja će za mene postati zvuk rastanka:

Došla voda od brijega do brijega

Pronijela Mejru na tabutu

Sutradan, na autobuskoj stanici su mi rekli da iz Tuzle polazi samo još poneki autobus. Na peronima su bila dva parkirana vozila. Na jednom je pisalo Tuzla-Zagreb. Na drugom Tuzla-Novi Sad. U novosadskom autobusu je bilo mjesta. Zavalio sam se u sjedište i posmatrao kroz prozor ljude koji mašu, šalju poljupce, brišu oči. Opet isti osjećaj – to se dešava nekom drugom.

Košmarna java

Prethodne noći sam loše spavao. Zadremao sam na sjedištu. Probudio sam se jer motor više nije radio. Trans-Servisov autobus je mirovao na majevičkom prevoju između dvije strmine prošarane šumom. U vozilo je ušao čovjek u uniformi od grubog sukna, rezervni kadar policije. Kapu je zadjenuo za opasač. Čačkalica mu je šetala iz jednog ugla usta u drugi. Kalašnjikov nehajno obješen o rame, cijev ka podu.

Neobrijan, kontroliše isprave. I zaudara na desetku sa lukom. Jebote, pomislim, ni ovaj nije stvaran. Plašio sam se da mi u pogledu ne vidi da odlazim zauvijek. Da neću učestvovati u njegovom otadžbinskom ratu. Ovaj put mi rodno mjesto – Zemun – otvara vrata. Ništa me ne pita, vraća mi isprave. Izveo je jednog mladića koji ne bi trebalo da studira već da se bori za srpsku stvar. I još jednog čovjeka koji je imao albansko prezime. Rekli su im da uzmu stvari. Ovdje se završava moja građanska hrabrost, pomislim. Prećutaću nepravdu učinjenu drugima.

Pubertetlija koji sjedi do mene maše nekome kroz prozor. Podiže obje ruke pokazujući po tri prsta. Sagnem se malo da vidim koga to zabavlja. Sa strimine prema šumi, iza grudobrana od granja i blata virila je mitraljeska njuška „šarca“. Iznad te njuške nasmijana, bradata spodoba. Ukršteni redenici, šubara i kokarda, a ispod nje mrka glavurda. Na trenutak sam pomislio da je taj tip utekao sa snimanja Bulajićevog partizanskog epa. Onaj koji je pisao scenarij za ovu farsu bio je opterećen filmsko-istorijskim kičem. Zabrinuo sam se za studenta i Albanca. Ali autobus je krenuo dalje.

Do granice sa Srbijom zaustavljalo nas je desetak patrola. Lokalne seoske straże, specijalci u avijatičarskim kombinezonima i sa „škorpionima“ o pojasu, razne naoružane spodobe. U sjećanju mi je ostao golobradi momčić koji je na glavi nosio šajkaču, imao sivo-maslinastu bluzu a na nogama gumene opanke. Karabin je bio iz pedesetih.

Nisam mu davao velike izglede da preživi rat. Jer u njegovom oku plamtela je vatra koju njegove kržljave nožice neće moći da iznesu kroz sve što slijedi. Vatra onih baklji sa korica mog nesrećnog jugoslovenskog pasoša.

Bosna, ogledalo

Bio je 10. april 1992. Bosna koju poznajem uskoro će nestati. Kada se budem u nju vratio, ona će biti ranjena, podijeljena zemlja, a ja – tužan čovjek sa adresom u Njemačkoj.

Neke ljude koje sam pomenuo neću više nikada vidjeti. Glumac Džankić je umro u Vršcu pre tri godine. Geograf Džanko je postao televizijski novinar. Videjli smo se u ovom milenijumu samo jednom, na sahrani zajedničkog prijatelja u Hercegovini. Onda je i on umro u Sarajevu.

Povremeno viđam preživjele. Prvu kafu u Tuzli poslije rata popio sam sa Murisom. Imao je privatnu štampariju. Potom smo izgubili jedan drugog iz vida. Pero živi u Novom Sadu, tamo je sa suprugom, Tuzlankom, stvorio važan i lijep humanitarni centar. Majo je u Finskoj. Jednom je došao kod mene u Keln, inače se viđamo u Sarajevu. Pijemo kafu u bašti Kolobare i ne pričamo o prošlosti. Sejo se tog aprila prije tri decenije na nekoliko nedjelja skrasio kod Marine u Nirnbergu.

Tamo sam i ja provodio prve izbjegličke dane. Pili smo lozu i unezvjereni slušali vijesti. Jednog jutra je otišao na stanicu, stisnuo pesnicu uz slijepoočnicu, i sjeo u autobus za Bosnu. Marina je plakala. Više se nisu vidjeli. Poslije rata sam nekoliko puta sjedio sa njim u Tuzli. On mi je ispričao svoju ratnu priču. Ja njemu svoju nisam. Kada ljudi pričaju o ratu, oni koji kroz to nisu prošli izgube volju da pričaju o svojim životima.

Sestra je udovica u Regensburgu. Majka je sahranjena na tuzlanskom groblju, na brijegu među četinarima. Kada odem tamo ljeti, sa kupališta na Pingi među grobove se uvuče radosna graja.

Jedino je V.S. ostao da me dočekuje kada navratim u Tuzlu. Podignemo krigle u Pivnici, nazdravljamo prećutno i za sve one kojih više nema.

Svi smo mi krhotine razbijenog ogledala. Pišem ovo jer pamtim taj dan prije tri decenije, posljednji dan kada je ogledalo bilo cijelo.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu