Od rudnika i željezara do Bundestaga i BioNTecha

Imao je sa sobom samo jedan kofer s hranom i nešto odjeće. Bilo je to oktobru/listopadu 1964. Tri je dana Serafetin Tüzün putovao od Istanbula do Münchena. A onda dalje autobusom do Kölna. „Htio sam doći u Njemačku.", priča ovaj Serafetin koji je danas 81-godišnjak. Kad je ušao u prepun odjel u vlaku imao je 24 godine, nije znao ni riječi njemačkog. Kao i stotine tisuća njegovih sunarodnjaka nadao se boljem životu u Njemačkoj koja je trebala radnu snagu. Savezna Republika Njemačka i Turska su tri godine ranije sklopile sporazum o dovođenju radnika, 30. oktobra/listopada ove godine navršit će se punih 60 godina od tada.

„Bilo je jako teško. Teški posao s metalima, na brusnoj vrpci", opisuje Tüzün sjetno, smješkajući se. Godinu dana je crnčio u tvornici motora Klöckner-Humboldt-Deutz. „Stanovao sam u domu za samce. Četvorica nas smo dijelili jednu sobu." Stanarina je odbijana od plaće. Tüzün je zarađivao 110 njemačkih maraka tjedno. Nakon toga je prešao u čeličanu u Hattingenu, tamo je uzalud tražio stan kako bi mogao dovesti obitelj. „Ali oni nisu htjeli strance, uvijek bi rekli: Žao mi je, stan je već iznajmljen."

Opasni poslovi, ponižavanje, izrabljivanje

Tüzün potječe iz grada Sinopa na Crnom moru, odslužio je vojsku i radio u tvornici tekstila, živio u siromaštvu, a onda se odlučio potražiti sreću u nepoznatoj Njemačkoj. Od 1955. je Njemačka imala sporazume o dovođenju radnika s više zemalja, 30. listopada 1961. sklopila ga je i s Turskom.

Regije kao što je Rursko područje bile su pokretač njemačkoga gospodarskog čuda, brojni gastarbajteri su radili u rudnicima ili tvornicama. Uvjeti rada i života bili su ekstremni. Opasne radove bez zaštitne opreme, ponižavanje i izrabljivanje razotkrio je 1985. novinar Günter Wallraff, koji se prerušio u turskog radnika i radio pod lažnim imenom. To je opisao u svojoj knjizi „Ganz Unten" (Na samom dnu).

Selahatin Civelek je u Njemačku došao 1973. U Izmiru je imao lakirnicu automobila. „Imao sam puno poznanika u Njemačkoj koji su govorili: moraš doći. U Njemačkoj novac leži na cesti." Tako je Selahatin kao 23-godišnjak došao u Duisburg, zaposlio se u čeličani Thyssen. „Radio sam u prašini čeličane, na visokoj peći, bez zaštitne maske. Uslovi rada su bili jako teški. Bilo je vruće, vrlo bučno", priča ovaj 71-godišnjak. Tamo mu je pukao bubnjić desnog uha. „Moja pluća su bolesna, uho mi je oštećeno."

Gotovo cijela plaća obitelji u Turskoj

Civelek ipak izgleda zadovoljno, ponosan na ono što je postigao. „U početku sam mislio da sam napravio veliku grešku. U Turskoj sam bio svoj gazda, u Njemačkoj radnik. Svi Turci su ovdje radili samo prljave poslove." Njegova motivacija je bila bolji život za obitelj. Nakon godinu dana je u Duisburg doveo suprugu i kćer, kasnije je dobio još dvoje djece. „Radio sam teško, prekovremeno još u jednoj lakirnici, spavao sam samo četiri sata." Noću je učio njemački jezik. Bio je sposoban, to je šefovima upalo u oči, postao je predradnik. „Zarađivao sam 60 pfenniga više po satu."

Tüzün se u međuvremenu zaposlio u Njemačkoj željeznici, od 1968. je u smjenama čistio putničke vagone – i na tom poslu je ostao do odlaska u mirovinu 2000. godine. Još se dobro sjeća kako su mu nedostajali supruga i kćer, kako je štedio svaki pfennig i gotovo cijelu plaću slao u Tursku. Željeznica mu je osigurala stan pa je 1969. konačno mogao dovesti svoju obitelj.

Gdje je sad njegova domovina? „Turska je moj zavičaj. Ali, ovdje je dobro, moja obitelj je ovdje." Ima sedmero djece, troje je rođeno u Njemačkoj. Neki su studirali, većina ima njemačko državljanstvo. Tüzünov njemački je ostao slab. Kaže kako su s njim „na radnom mjestu bili samo Turci."

Pokušaj vraćanja

Prvi gastarbajteri su imali malo kontakta s Nijemcima, nisu htjeli upadati u oči, nisu se bunili, kaže Haci Halil Sulucan, voditelj Centra za turske studije i istraživanje integracije. „Glavni motiv je bio u kratkom vremenu zaraditi puno novca i onda se brzo vratiti." Tri četvrtine su bili muškarci, jedna četvrtina žene, sve mladi ljudi. Tek kad su ipak ostali, doveli obitelji, za stalno se nastanili u Njemačkoj, postali su vidljiviji i u njemačkom društvu. Jer, trebalo je za djecu naći dječje vrtiće i škole.

Kad je Njemačka 1973. obustavila dovođenje stranih radnika u Saveznoj Republici je živjelo oko četiri miliona gastarbajtera. Desno-radikalne stranke kao Republikanci i NPD su širile mržnju prema strancima. Savezna vlada je htjela da se gastarbajteri vrate, 1980. do 1983. se povratnicima nudila i novčana premija, podsjeća Uslucan. Dobivalo se po nekoliko tisuća njemačkih maraka, a nakon pola godine se dobivao i novac, koji je uplaćivan u mirovinsko osiguranje. Unatoč tomu mnogi su ostali u Njemačkoj.

Priče o uspjehu

Danas u Njemačkoj živi oko 2,8 milijuna ljudi porijeklom iz Turske. Polovica ih ima njemačko državljanstvo. Ima puno uspješnih karijera, kao što su utemeljitelji tvrtke BioNTech Ugur Sahin i Özlem Türeci ili dijete gastarbajtera Serap Güler, koja je prije tjedan dana izabrana za zastupnicu u Bundestagu.

Potomci gastarbajtera su danas samouvjereniji, kaže Uslucan, napominjući da je između 60 i 80 posto ljudi porijeklom iz Turske doživjelo diskriminaciju tokom obrazovanja, na natječajima za radno mjesto, na poslu ili pri traženju stana. To se više ne prihvaća, kaže Uslucan. „Mehmet zahtijeva ista prava i šanse kao i Sebastian."

Civelek je planirao brzo se vratiti u Tursku, ali promašio je pravi trenutak. Djeca su krenula u školu, potom na studij, a onda su zasnovala svoje obitelji. „2005. je došla mirovina. Tada sam Njemačkoj rekao 'zbogom'. Sad u Istanbulu imam lijepu kuću. A u Njemačkoj provodim godišnji odmor."

aj/dpa

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu