Njemačka: Četiri desetljeća „crkvenog azila“

Taj čin je potresao Njemačku. 30. kolovoza 1983. turski tražitelj azila Cemal Kemal Altun izašao je pred Vrhovni upravni sud u Berlinu. Sud je trebao donijeti odluku o tome smije li se izbjeglicu iz Turske uopće izručiti tadašnjoj vojnoj diktaturi u Ankaru. Na drugom ročištu, policijski službenici su 23-godišnjaku skinuli lisice, a on se u tom trenutku zaletio i skočio kroz otvoreni prozor. Bio je to skok sa šestog kata, s visine od 25 metara, skok u smrt.

Zgrada tog suda u berlinskoj ulici Hardenbergstraße odavno više ne postoji. Na toj parceli danas se nalazi jedan hotel, jedan dućan koji prodaje vino. I jedan upadljiv spomenik, visok oko četiri metra. Taj spomenik od 1996. podsjeća na Altunovu sudbinu. "Politički progonjene osobe moraju dobiti azil", stoji između ostaloga na spomeniku, na njemačkom i turskom jeziku. Altunov suicid je šokirao Njemačku. Ali nije on bio jedina osoba koja si je u strahu od protjerivanja oduzela život. Takvih ljudi je više od 100. Ali nijedan slučaj nije izazvao takve diskusije kao Altunovo samoubojstvo.

Društveno-politički angažman

Jürgen Quandt je 1983. pratio Altunovu priču. On danas ima 79 godina i od 1980. je obnašao dužnost svećenika u evangeličkoj crkvenoj zajednici Svetog križa u berlinskom kvartu Kreuzberg. U njegovoj župi su tada pomoć tražile i izbjeglice, ljudi iz Turske, Libanona, s palestinskih područja. "Htjeli smo se jače društveno-politički angažirati", kaže Quandt za DW. I dodaje kako je u proljeće 1983. nekoliko Altunovih prijatelja stupilo u štrajk glađu u župnoj dvorani, odnosno u crkvi.Sveštenik dao crkveni azil Afganistancu i završio na sudu

Nekoliko tjedana nakon Altunovog samoubojstva, do berlinskog svećenika i nadležnih tijela njegove župe došlo je više izbjeglica iz palestinskih područja, oni su, u strahu od protjerivanja iz Njemačke, zamolili da im crkva ponudi azil. Quandt i danas priča o tome kako su ga ti ljudi tada podsjetili na staru crkvenu tradiciju da se zaštitu i azil pruži onima koji za tim vape. I župa im je odobrila zaštitu. Crkveni azil u župnoj kući.

Tako je slučaj Altun rezultirao početkom prakse dodjele crkvenog azila u Njemačkoj. Ni u jednoj drugoj zemlji ne postoji slična praksa. Već 40 godina crkve u Njemačkoj pokušavaju pomoći onim ljudima kojima prijeti protjerivanje u zemlju u kojima ih očekuje opasnost, pa i po njihov život. Po navodima „Ekumenske savezne radne zajednice Azil u crkvi“ tako je pomognuto tisućama i tisućama ljudi. Sredinom kolovoza ove godine, ta je organizacija evidentirala 431 slučaj crkvenog azila, u okviru kojeg je utočište pruženo najmanje 655 osoba, među njima oko 136 djece. Tijekom ove godine je okončano 285 slučajeva crkvenog azila.

Jedan od ljudi koji pružaju crkveni azil je i Gottfried Martens, svećenik Samostalne evangeličko-luteranske crkve u Berlinu. U prizemlju jedne crkve u kvartu Berlin-Steglitz trenutno živi nekoliko izbjeglica kršćanske vjeroispovijesti iz Irana. Među njima je i Sasan Rezai. Ovaj kuhar sa sjevera Irana je po vlastitim navodima iz svoje domovine pobjegao zato što se priključio jednoj kršćanskoj zajednici. Za DW on priča kako su ga na granici Bosne i Hercegovine i Hrvatske nakon ilegalnog ulaska na područje EU-a “teško pretukli, te zatočili bez pića i kruha“, te da su mu tada poruči „Bježi iz ove zemlje“. Rezai kaže da je bio u smrtnom strahu. Svećenik Martens dodaje da u svom radu susreće „odrasle muškarce koji se tresu kao mala djeca kada stignu ovamo, u strahu od toga da će ih opet protjerati“.

Život u strahu

Rezai kaže da je dva dana nakon dolaska u crkveni azil u Steglitzu strah popustio, da više nije osjećao stres. Kaže da to više nikada ne želi doživjeti. 36-godišnjak sada živi u prizemlju crkve. U jutarnjim satima je dosta vremena proveo na traci za trčanje koje im je na raspolaganje stavila župa. Ne smije naime trenutno napuštati zgradu. Kasnije će tijekom dana kuhati za sebe i druge izbjeglice koji trenutno žive kod svećenika Martensa.

Rezaijeva sudbina je tipična za brojne ljude koji trenutno u Njemačkoj žive u crkvenom azilu. Te priče kažu nešto i o neuspjehu pokušaja EU-a da regulira azil. Nekoliko zemalja na vanjskim granicama Unije izbjeglicama ne omogućava pošteni postupak za podnošenje zahtjeva za azilom – na primjer Hrvatska. Oni zato idu dalje, cilj je često upravo Njemačka. A po važećim pravilima EU-a o za provjeru prava na dobivanje statusa azilanata, ti bi se postupci morali obaviti, a odluku donijeti u onoj zemlju u kojoj su ti ljudi prvi put kročili na tlo Unije. Njemačka bi, formalno gledajući na temelju Dublinskih pravila, mogla protjerati ljude poput Rezaija, i to u onu članicu EU-a u kojoj su ti ljudi prvi put registrirani. Osim u slučaju da oni u Njemačkoj žive minimalno šest mjeseci. A kako to izgleda u praksi? Od 431 aktualnog slučaja „crkvenog azila“ u Njemačkoj, njih 405 spada u kategoriju „Dublin“.

I svećenik Quandt je svjestan aktualnih izazova. „Zaštita izbjeglica je izraz naše vjere“, kaže on za DW. A o crkvenom azilu se, kako kaže, diskusija vodi već 40 godina i unutar crkve. Napominje ipak da su perspektive današnjeg angažmana drugačije nego što su bile 1983. Tada se radilo o zaštiti izbjeglica od protjerivanja u zemlje podrijetla, a danas, kako priča, uglavnom se radi o zaštiti od vraćanja u druge članice EU-a.

„Dom na određeno vrijeme“

"To je dom na određeno vrijeme", napisao je ovih dan jedan drugi evangelički svećenik. No, institucija crkvenog azila je mnogima sporna. Iz politike se često može čuti prigovor da se tako ne poštuje zakone. Povremeno crkveni ljudi svoj angažman za izbjeglice moraju opravdavati i pred njemačkim sudovima. U srpnju su vlasti ispraznili jedan crkveni azil u evangeličkoj župnoj kući i Viersenu, između Düsseldorfa i nizozemske granice. U njemu je od svibnja ove godine živio jedan kurdski bračni par. Općina je kasnije, možda i zbog vala protesta diljem zemlje, ipak odustala od prisilnog vraćanja kurdskog para u Poljsku.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu