Njemačka dobro stoji u utrci za vodikom

Vodik izgleda kao savršeno gorivo budućnosti, ne samo jer ga zapravo ima gotovo beskrajno mnogo i što bi značio kraj našoj ovisnosti od fosilnog goriva. Nego i zato jer u njegovom korištenju nema baš nikakvih opterećenja za našu klimu.

Već veoma dugo se zato pokušava "ukrotiti" vodik, a ta istraživanja su postala još intenzivnija od početka rasprava o neutralnoj emisiji ugljičnog dioksida. Problema ima mnoštvo: počev od toga da je za uobičajen način elektrolize vode na kisik i vodik potrebna golema količina energije, preko toga da je to izrazito eksplozivan i lak plin kojeg treba nekako znati skladištiti i transportirati pa onda i do primjene vodika u svim sektorima i privrede i našeg života - od tvorničkih pogona i transporta pa do grijanja.

Dobre početne pozicije

Upravo je objavljeno istraživanje "Patenti u području vodika za budućnost s čistom energijom" u suradnji Europskog ureda za patente (EPA) i Međunarodne agencije za energente (IEA) i tu se vidi gdje se najviše istražuje i gdje je prijavljeno najviše novina u toj tehnologiji. Zapravo ta statistika obuhvaća razdoblje od 2011. do 2020., dakle još iz doba kad je nesmetano tekao jeftin plin iz Rusije, ali dobro pokazuje gdje su se već unaprijed stvorile pretpostavke za, od ruskog napada na Ukrajinu, veoma ozbiljnu utrku naći alternativu fosilnom gorivu. 

Ne čudi da je na vrhu ljestvice po broju patenata industrijska velesila koja praktično nema rudnih bogatstava - Japan. Tamo je prijavljeno čak 24% svih patenata u svijetu vezanih uz razvoj tehnologije vodika, a među deset najvažnijih središta istraživanja su Tokio i Osaka na prva dva mjesta, Nagoja na četvrtom i Sendai na devetom mjestu.

Ali niti Europska unija se ne mora stidjeti: ukupno uzevši, iz nje je čak još i više patenata nego iz Japana - 28%, a tu prednjači upravo Njemačka - iz nje je prijavljeno 11% svih patenata u tom području u desetljeću koje se promatra. Tu je još i Francuska, a regija Pariza je po istraživanjima na šestom mjestu u svijetu.

Od BMW-a i Airbusa pa do Siemensa i ThyssenKruppa

U Njemačkoj su u tom razdoblju osobito iskakala dva područja: na sedmom mjestu je München, a sve je odmah jasno kad se vidi koje tvrtke u tom području imaju središte ili odjel za istraživanje. Jer tamo je i Linde s njegovim golemim iskustvom u proizvodnji i transportu plinova praktično svih vrsta, tamo je i jedan od istraživačkih centara Airbusa gdje je već stvoreno avionsko gorivo na bazi vodika, a tamo je i BMW u kojem se isto tako već dugo istražuje kako vodik na najoptimalniji način pretvoriti u pogonsko gorivo za vozila.

Niti druga glavna razvojna regija u Njemačkoj ne čudi kad se pogledaju tamošnje tvrtke: Rursko područje. Jer tamo je i kemijski gigant BASF, baš kao i ThyssenKrupp koji se prihvatio doista neviđenog projekta "zelenog čelika" - čelik koji bi bio proizveden bez trunke ugljena i fosilnog goriva. Ta čeličana bi trebala početi s radom već za manje od desetak godina - makar zapravo nema praktično ničega.

U laboratoriju se pokazalo da je to moguće, ali nema niti vodika, niti nekoga tko bi čeličani isporučio tolike količine, nema tehnologije transporta tog plina kad je riječ o tisućama tona - na dan, nema niti podesnog načina skladištenja. Sve se tek izmišlja i stvara - ali to će onda doista biti nova industrijska revolucija. Još je njemačkih tvrtki u samom vrhu u razvoju tehnologije vodika - tu je i Siemens, na šestom mjestu u svijetu po broju patenata, baš kao i Bosch na 11. 

Vodik dolazi, ali uz (pre)mnogo problema

Ono što može začuditi da su u ovoj utrci za vodikom Sjedinjene Američke Države isprva bile među vodećima na svijetu, ali se od tamo negdje 2014. broj patenata iz te zemlje - prepolovio. To je možda i u prirodi financiranja znanstvenih istraživanja u toj zemlji jer makar nitko ne dvoji u upravo gigantsku komercijalnu korist korištenja takvog goriva, problemi su podjednako golemi i nema nikakve sumnje da će mnoga istraživanja na koje se sad troše milijarde završiti u slijepoj ulici i bez rezultata.

Vodik nesumnjivo dolazi - ali što god da nam se čini, on još nije došao. To priznaje i predsjednik europskog ureda za patente, Antonio Campinos: vodik je bitan dio europske strategije klimatske neutralnosti do godine 2050. "ali je neophodno potrebno mnoštvo izuma u čitavom spektru tehnologija ako želimo da vodik doista preuzme važnu ulogu u smanjenju emisije ugljičnog dioksida."

Još uvijek je i vodik "prljav"

Jer i vodik koji se sad koristi je još uvijek previše skup - i na rubu svog smisla, objašnjava Ilja Rudyk, ekonomist na Europskom patentnom uredu u Münchenu za list Frankfurter Allgemeine Zeitung. Naime 99% vodika koji se sad koristi se zapravo dobiva elektrolizom gdje je električna energija dobivena - fosilnim gorivom. Drugim riječima, "čisto" vozilo na vodik je u konačnici podjednako "prljavo" kao i parna lokomotiva jer se električna energija dobila iz ugljena ili plina.

Tek kad i energija bude dolazila iz održivih izvora kao što je sunce, vjetar ili voda i kad ukupna energetska bilanca dobivenog vodika bude u nekakvom razumnom odnosu prema energiji koja je potrebna za njegovo dobivanje, vodik će postati naša svakodnevica. Tu još ima mnogo problema i izazova, ali