Niški azil za pse Saše Pešića

Saša Pešić ima vrlo neobičan posao – svakog dana brine o 800 pasa, koliko se trenutno nalazi u njegovom privatnom i privremenom azilu. To je, kaže, trebalo da bude privremeno rješenje za ogroman broj pasa koje je sklonio sa ulice i spasio ih sigurne smrti zbog bolesti, saobraćaja ili nebrige.

„Nisam mogao ni da pretpostavim da ću se baviti ovim", priča Saša za DW. „Te 2008. bilo je mnogo pasa na ulicama, svašta se dešavalo sa njima, a ja sam često nosio hranu da mogu da ih nahranim kada ih sretnem. Prvo sam počeo da sklanjam tek rođenu štenad iz raznog žbunja i sa deponija po gradu, pa da im pravim kućicu, pa malo po malo ulazio sam u cijelu priču sa brigom o psima."

Tokom protekle decenije sa ulice je sklonio ukupno 1.200 pasa, od kojih je 400 uspješno udomio. Kaže da je najponosniji na situaciju sa jednim zlatnim retriverom, kojeg je uspio da spasi sa lanca iz jednog dvorišta – krvavog, iznemoglog i bolesnog.

„Kada su me zvali da odem po njega, on je bukvalno umirao u mukama, bio sam šokiran jer su ga živog jeli crvi. Dugo liječenje i danonoćna pažnja podigli su ga na noge. I on je bio kod mene na azilu skoro godinu dana. Tu priču je čula jedna udomiteljka iz Belgije i ispričala je prijatelju, starijem čovjeku, koji je patio za svojim zlatnim retriverom koji je uginuo sa 14 godina", priča Saša.

„On mi se odmah javio preko Fejsbuka i rekao da želi da ga udomi, da ima dobre uslove, da je vlasnik fabrike za preradu ribe. Poslao je novac za sterilizaciju i za transport. Tako sada Leo jede najskuplju ribu i živi veoma dobro. Eto, to mi daje snagu da ovo i dalje radim."

Život od donacija

Sašin azil u potpunosti funkcioniše od donacija iz inostranstva i situacija nije sjajna. Iako svih 800 pasa u azilu dobiju ime, sa njima rade brojni volonteri koji im pomažu u socijalizaciji. Osim ljubavi, pažnje i prostora, hrana je najskuplja stavka jer 400 grama po psu najjeftinijih granula dnevno – dovede do računice od 300 evra na dan.

„Potrebno je da se psi hrane granulama, a za granule mi je potrebno 10.000 evra mjesečno. Nisam u situaciji da ih hranim samo granulama jer nemam dovoljno donacija, zato iz pekara kupujem staro pecivo, a preko zime uzimam i meso iz mesare, pa im kuvamo. Tako sada funkcionišemo. Nekad je i to problem", objašnjava on.

U svakom trenutku se više od 2.000 pasa lutalica nalazi na niškim ulicama, prema procjenama nadležnih institucija. Gradski vijećnik za komunalne djelatnosti Igor Vojinović kaže da se grad trudi da utiče na smanjenje tog broja.

Međutim, kapacitet postojećeg prihvatilišta je tek osamdesetak pasa u trideset boksova. Dodatni problem je što se ovo prihvatilište nalazi na gradskoj deponiji i još uvijek nije nađeno dugoročno rješenje.

Milioni odštete zbog ujeda pasa

„Nažalost, ovo je problem koji se godinama povlači i zaista smatram da deponija nije dobro mjesto za pse, a to je trenutno iznuđeno rešenje. Ne kažem ja da su uslovi gore loši, uslovi su u skladu sa zakonom. Problem je kapacitet prihvatilišta, jer azil još uvijek nemamo. Uporno radimo da pronađemo odgovarajuće zemljište od najmanje 1,5 do 2 hektara za kvalitetan azil sa dovoljnim kapacitetom", kaže Vojinović.

On objašnjava da su od nekoliko lokacija za koje su bili zainteresovani nailazili na različite probleme koji bi tehnički onemogućili trajno rješenje.„Ili postoji veliki otpor građana zbog moguće buke iz azila koja je od 80 do 120 decibela ili je to zemljište u restituciji ili ne može da bude u vlasništvu grada kao u slučaju kada smo pregovarali sa Kazneno-popravnim zavodom gdje smo u proces tretmana željeli da uključimo i ljude na odsluženju kazne. U daljim pregovorima smo saznali da to zemljište ne može da bude ustupljeno gradu ili dato na korišćenje jer je u vlasništvu Ministarstva pravde", objašnjava on.

Igor Vojinović kaže da bi dugoročno rješenje problema bilo od velikog značaja za grad, imajući u vidu na novac koji Grad mora da isplati kao naknadu štete u slučaju da nekog ujede ulični pas. Prema podacima Pravobranilaštva, u 2016. godini iz gradske kase isplaćeno je više od 48 miliona dinara, a u 2017. skoro 80 miliona dinara na ime štete zbog ujeda pasa i sudskih troškova.

S druge strane, za izgradnju kvalitetnog objekta za azil potrebno oko 100 miliona dinara, a za njegovo godišnje održavanje oko 50 miliona dinara.

Problem može da se riješi za šest meseci?

U savjetovanje oko rada postojećeg prihvatilišta za pse su, kako kaže gradski vijećnik, po prvi put uključene i organizacije poput Društva za zaštitu životinja, pa su uslovi sada znatno bolji. Bolji su, to kaže i Ana Mitović iz Društva za zaštitu životinja, i dodaje da se problem pasa lutalica ne sprječava prihvatanjem ogromnog broja pasa koji se nalaze na ulicama, već sterilizacijom i čipovanjem i savjesnim vlasništvom.

„Po Zakonu o dobrobiti životinja, vlasnik psa je dužan da spriječi neželjeno potomstvo, dužan je da čipuje i steriliše psa ako ne želi potomstvo, što lokalnim samoupravama daje mogućnost da reguliše na sljedeći način: da besplatno omoguće čipovanje koje je zakonska obaveza, kao i sterilizaciju i da propišu plaćanje taksi za nesavjesne vlasnike", predlaže Mitović.

„Ozbiljne analize u zapadnim zemljama, koje imaju mali broj lutalica, mali broj eutanazija i mali broj azila pokazuju da, ukoliko se u jednom regionu za šest mjeseci steriliše 75 odsto populacije, stopa priraštaja postaje nula", kaže Ana Mitović. U Srbiji je to, dodaje, univerzalni problem jer nijedna opština nije riješila problem s lutalicama.

Ona smatra da samo stare, agresivne i bolesne životinje treba držati u azilima, dok bi bilo dobro da određeni broj pasa bude slobodan pod uslovom da budu čipovani, vakcinisani, očišćeni od parazita, sterilisani i bezopasni po zdravlje ljudi.

„Imajući u vidu da je vijek uličnog psa kratak, taj sistem bi doveo do toga da mi nemamo pse na ulicama, da nemamo ogromne troškove za njihovo zbrinjavanje, ogromne troškove za plaćanje zbog ujeda i prije svega da imamo bezbjednu situaciju za ljude. I da to sve riješimo na human način. To sve košta znate šta? Jednu odluku grada", tvrdi naša sagovornica.

To pokazuje i primjer Saše Pešića čiji su svi psi sterilisani, a u njegovom azilu nema svađe, psećih kavgi, niti zaraza. Susret sa ovih 800 pasa umirujuće djeluje na ljude, pa iako ima veliki problem sa nabavljanjem hrane za pse, možda i ne čudi što „privremeni" azil Saše Pešića traje već deset godina.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android