Nijemci i kraljica

Kada se radi o odnosu prema engleskoj kraljici, vicevi puno više govore nego rječite i sveobuhvatne analize. Jedan od viceva galsi: Heinricha Lübkea, drugog predsjednika poslijeratne Njemačke (1959-1969) engleski kelner je upitao, šta bi rado želio da jede. On je odgovorio: "A bloody steak", na šta je konobar kontrirao: "With fucking potatoes, Sir?"

Potpuno je svejedno da li se to zaista desilo ili ne. Ali Lübkeovi čuveni i bespomoćni pokušaji da progovori engleski bili su zahvalna i pogodna prilika za podsmijevanje. No engleski humor može biti i drugačiji. Čak prijateljski prema Nijemcima. "Fudbal je igra jedanaestorice protiv jedanestorice. A na kraju uvijek pobijede Nijemci."Tako je to svojevremeno definirao Gary Lineker, vrhunski engleski napadač osamdesetih. Nikada se ova rečenica nije tako obistinila kao prošle godine u Brazilu.

Začuđujuće približavanje

Odnose između nas i Britanaca u najmanju ruku možemo okarakerisati kao posebne. Odavno smo mi "prilično najbolji prijatelji". Skoro 300.000 Nijemaca žive i rade na ostrvu, s tendencijom rasta. Svake godine akademski obrazovani roditelji od Flensburga do Garmischa šalju svoj podmladak u engleske škole i internate i to ih košta pravo malo bogatstvo. Plaćaju da pubertetlije nauče da nose uniforme. Nema govora, Velika Britanija je "hipp" a London važi za jedan od najatraktivnijih gradova na svijetu. A kraljica? Ona je oduvijek bila objekat čežnje teutona (germanski narod antičkog doba).

No, Germanima je uspjelo da steknu priznanje s druge strane kanala. Borisa Beckera su zavoljeli nakon njegovih prvih pobjeda na Wimbledonu - posebno njegov "Bumbum-tenis". A nazivom "Big fucking German" krstili su teutona Pera Mertesackera, šefa odbrane fudbalskog kluba Arsenal London. "Niste komplikovani", pohvalio nas je Simon McDonald, britanski ambasador u Berlinu, 25 godina nakon pada Berlinskog zida. A odnosi sa udaljenim rođakom su nakon 1945. bili sve drugo, samo ne jednostavni.

"Don't mention the war!"- "Ne spominji rat"

Ako je već 1. svjetski rat, sa britanskog stanovišta, bio povod za stalno podbadanje - posebno ako se uzmu napadi hemijskim bojnim otrovom iperitom, što je kršenje praiskonskog britanskog imperativa, koji nalaže "Fairness" - onda su Hitlerove bombe na čuveni Coventry i London do kraja uništile familijarni i rođački odnos. "Britanski narod je čak dvije decenije nakon D-Day-a (iskrcavanja saveznika u Normandiji) gajio prema Nijemcima neprijateljske osjećaje i to puno više nego bilo koja druga nacija unutar NATO-a", napisao je britanski publicista Peregrine Worsthorne i pogodio srž stvari rekavši: "Nacija jednostavno ne može podnijeti Fritza!"

Tačno je i ovo: Pola stoljeća je na snazi bila rečenica suprotna upozorenju Basila Fawlty-ja iz kultne serije "Fawlty Towers", koje je glasilo: "Ne spominji rat", jer svako je uvijek i neprestano pričao o ratu. I politički nekorektne šale su bile u opticaju do kraja devedesetih poput ove: "Zašto je napravljen drvored u Jelisejskim poljima (Champs-Elysees)? Da bi njemački vojnici mogli marširati u hladu!

Ali ta vremena su prošla. Sada se čak i britanska "žuta štampa" pridržava pravila koja nalažu "political correctness" - političku korektnost. Danas Tommy-ji smatraju da smo "all alright" - u redu. 1965. nije bilo ni govora o tome.

Posjeta stoljeća engleske kraljice 1965. godine

Dvije godine su trajale pripreme za istorijsku posjetu britanske kraljice Njemačkoj, prvu nakon posjete kralja Edwarda VII. 1909. moralo se riješiti puno zamršenih pitanja, prije svega, kako se odnositi prema pitanju njemačkih rođaka porodice Windsor, posebno kraljičinog supruga princa Philipa. Neki dalji članovi porodice princa Philipa, koji je njemačkog porijekla, bili su u veoma bliskim odnosima sa nacističkim režimom. Kraljičin suprug je stalno morao podnositi primjedbu britanske štampe, koja mu je prebacivala da je portparol Nijemaca u Engleskoj. Ništa Britanci, nakon 2. svjetskog rata, nisu manje podnosili do permanentnog ukazivanja na familijarnu povezanost kraljevske kuće i Nijemaca.

Ali kraljica se nije upuštala u emocionalne i političke spletke. Na putovanju koje je trajalo 11 dana, ona je 1965. proputovala od Minhena do Hamburga. Nije propustila ni da posjeti Zapadni Berlin a udostojila se da ode i u mala mjesta kao što su Marbach, Kaub ili Soest, ukazujući im tako veliku čast. Napravila je 19 stanica u osam saveznih zemalja. "Nijemci su to doživjeli kao okončanje njihovog statusa kao prezrene nacije", izjavio je tadašnji poslanik SPD-a Carlo Schmidt u intervjuu za list Guardian.

Zavist prema kraljevini

I tokom narednih državnih posjeta (1978, 1992, 2004) kraljici Elizabeth je uspjelo da oduševi mase i umiri osjetljive političke strasti. Na dnevno-političkoj sceni između Londona i tada Bona dešavale su se drugačije stvari. Ali kraljica, koja će 10. septembra postati najstarija britanska monarhinja, je stalno održavala balans. Bilo da je Margret Thatcher mučila EU sa provokantnim zahtjevom ("I want my money back"), ili se britanska funta odvojila od monetarne unije ili je premijer David Cameron prijetio izlaskom iz EU: Elizabeth je uvijek ostajala nedodirljiva i nisu je opterećivala svakodnevna odmjeravanja snaga na političkom parketu.

Ona je za Nijemce bila i ostala fascinantna. Daily Mirror je 1965. to dvojezično formulisao ovako "It's the Queen – wunderbar!"