U Siriji se nastavlja rat, smrt i ubijanje. Tamo je rat, koji nikako da iskrvari, čak ni pet godina od izbijanja. To je rat , koji se vodi sa nezamislivom brutalnošću - u prvoj liniji protiv i na teret stanovnika, koji su taoci svih. A sada je umrla i posljednja nada u prigušivanje ili okončanje rata uz pomoć pregovora između Rusa i Amerikanaca. Posljednja nit, na kojoj su počivali razgovori Moskve i Vašingtona, je pukla a sa njom nestao i posljednji tračak nade.
Propast razgovora - teško je reći da li bi se oni uopšte i mogli nazivati pregovorima - se mogla predvidjeti. Pregovori se zasnivaju na pretpostavci da se interesi druge strane ozbiljno uzimaju u obzir i da se nastoje dovesti u ravnotežu sa sopstvenim interesima - kako bi se vidjelo da li je kompromis moguć. Ali, kako to izgleda kada se razgovora o Siriji? Tu Rusi imaju veliki interes. Žele zadržati Asada na vlasti i žele sebe, kao sve ozbiljniji politički faktor, uvesti kao velikog igrača na Bliskom istoku. U tu svrhu oni se ne ustručavaju da upotrijebe svako moguće sredstvo, pa čak i vojno.
Asad naravno želi ostati na vlasti i nema interes za kompromisom jer zna da svaki kompromis znači kraj njegove političke karijere. Turska ne želi da dođe do stvaranja kurdske države. Iran želi ojačati vladavinu šiita, što Saudijska Arabija opet želi spriječiti. A protiv tzv. "Islamske države" su svi, kada im to odgovara - vojno ili politički.
A koji je interes Zapada i SAD u Siriji?
A Zapad? Prije svega SAD? Oni imaju interes okončati rat. Prije svega iz moralnih razloga žele da prestanu zračni napadi, klanje i masakri. Ali šta oni žele politički? Siriju u starim granicama? Sa ili bez Asada? Kurdsku državu ili ne? Ući u političke razgovore sa Iranom? Priznati sa pola srca njegovu geopolitičku poziciju ili ne? A zauzvrat Saudijsku Arabiju, koja je do sada kao faktor stabilnosti bila na strani Zapada, dovesti - kao kolijevku salafizma - u političku izolaciju, bez obzira na političke i ekonomske posljedice.
Ili podržati kraljevsku kuću u Riadu? Činjenica da je američki Kongres - bez obzira na votum i veto Obame - dozvolio da porodice žrtava napada od 11. septembra podignu tužbu protiv Saudijske Arabije, pokazuje da se Saudijska Arabija u Vašingtonu više ne može osjećati kao partner. I ovdje stoji moral iznad državnog interesa. Tako da jedino preostaje jedan zajednički interes, koji se ponekad slijedi sa pola srca: borba protiv IS.
Obama udaljio SAD od uloge svjetskog policajca
Tome treba pridodati da je Obama u posljednjoj fazi svog predsjedničkog mandata i ne može biti ponovo izabran. Pokazalo se da je on SAD konsekventno udaljavao od uloge svjetskog policajca. Obama nije želio da SAD vojno interveniraju, čak i kada se čini da to strateški ima smisla. On je skoro neprimjetno odveo SAD - diplomatski - na put politike suzdržanosti. U tako nastali vakum su upali najprije Rusi, koje je Obama prezrivo i pogrešno nazvao regionalnom silom. Rusija je sa Putinovom rigoroznom odlučnošću počela da vraća uticaj na svjetsko-političkoj sceni. Rusi su odlučni da sprovedu svoj kurs svim mogućim sredstvima, dok u Vašingtonu nedostaje crvena linija.
Pravo svjetsko-političko hrvanje biće nastavljeno tek nakon izbora novog američkog predsjednika. Do tada će Putin u Siriji dovesti stvari pred svršen čin, tako da se to neće moći ignorisati. Ali i u Moskvi će se prisjetiti da su u Afganistanu na početku vojno i politički bili uspješni, da bi se nakon deset godina kao gubitnici morali povući iz ove zemlje. Šta će dakle biti od Sirije nakon vojnog uspjeha Rusa i Asada? Bliskoistočna Čečenija u kojoj vlada mir kao na groblju? Ili bliskoistočni Afganistan, koji propada u svakodnevnom teroru. Zapadu međutim u ovom momentu samo preostaje - ukoliko se ne odluči strateški na "containment-politiku" ili "politiku prigušivanja" za koju opet nema ni najmanjih naznaka - samo da bespomoćno posmatra ubijanje i umiranje u Siriji. A to je moralno nepodnošljivo.