„Nemamo razumijevanja za hrvatsku blokadu“

Dojče vele: Hrvatska je blokirala otvaranje pregovaračkih poglavlja sa Srbijom uz tri zamjerke: traži se bolja saradnja sa Haškim tribunalom, da hrvatska manjina ima garantovana mjesta u parlamentu kao i da Srbija ukine univerzalnu nadležnost za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije. Da li je blokada dobro sredstvo?

Gunter Krihbaum: Nije. Nemam razumijevanja za zahtjeve iz Hrvatske jer se radi o bilateralnim temama za koje očekujemo da se riješe u za to predviđenim modulima i sudovima – za to i imamo međunarodne sudove. Ali nemam razumijevanja za to što su blokirana poglavlja 23 i 24.

Zašto pominjete sudove?

Generalno, za sve imamo mehanizme za rješenja pa i onda kada države vode diskusije ili svađe. U takvim slučajevima normalno je očekivati da države koje su u pitanju riješe probleme između sebe, a ne da Evropska unija bude zloupotrijebljena u te svrhe to jest da sopstveno članstvo u EU bude zalog za sprovođenje bilateralnih zahtjeva koji postoje duže vrijeme. Podsjećam da je Hrvatska bila u sličnoj situaciji u odnosu na Sloveniju kada je sporan bio protok granice u Piranskom zalivu. I tada smo uticali na Sloveniju da odustane od blokade.

Ali recimo u svađi Grčke i Makedonije oko imena nikakav pritisak nije dao rezultate.

Ni tu nemamo razumijevanja da se zbog bizarne svađe oko imena godinama odlažu pregovarački pregovori. Na tom planu smo već mogli biti mnogo dalje. I tu je na snazi naš apel Atini da konačno odustane od blokade.

Da li to znači da već postoji pritisak na Zagreb?

Postoji odgovarajući format Evropskog savjeta u kojem će ovo pitanje svakako biti tematizovano. Nadam se da će Hrvatska popustiti. Tamo bi trebalo da se sjete kako je njima pomognuto kada su bili u sličnoj situaciji i da je Hrvatska obećala evropskim partnerima da neće stvarati takve blokade. A to je, vidimo, ipak uradila.

Zahtjevi Hrvatske su politički jer je pitanje univerzalne nadležnosti za zločine ili pitanje zaštite manjina u različitim zemljama uređeno na različite načine. Ali, i sami ste rekli, Hrvatska članstvom u EU ima u svojim rukama i štap i šargarepu.

Njeni zahtjevi nemaju ništa sa Evropskom unijom, odnosno imaju samo u onoj mjeri da u EU moraju da se štite prava manjina. Ali nigdje nije zapisano da se to mora desiti kroz učešće manjina u parlamentu. Manjine su na sasvim različite načine predstavljene u evropskim parlamentima. Već u SR Njemačkoj može se vidjeti drugačiji model, ovdje predstavnici manjina mogu ući u parlament preko etabliranih i novih partija. Na mnogim izbornim listama su predstavnici manjina jer svaka stranka ima veliki interes da se pobrine za tako nešto i pridobije nove pristalice. Dakle njemački put je drugačiji, ali se ni na koji način ne kosi s evropskim pravilima. U tom smislu je samostalna odluka Srbije kako će na ovom polju postupati.

Ali Hrvatska „obećava“ ovu blokadu već godinama i sada je imamo. Neka od dvije strane će morati da popusti.

I Hrvatskoj treba EU i trebaju joj partneri iz EU, i Hrvatska će imati ciljeve koje želi da ostvari. Inače će Hrvatska brzo uvidjeti da se ni njenim idejama i projektima neće izlaziti u susret. Jer u Evropskoj uniji važi pravilo da se uzima i daje. Daću samo jedan primjer kod kojeg je Hrvatska popustila: pred samo pristupanje je tamo donijet takozvani lex-Perković (zakon koji bi zaštitio hrvatske državljane od izručenja koji je donijet kako Njemačkoj ne bi bio izručen bivši obavještajac Josip Perković kojem se sudi za ubistvo jednog hrvatskog emigranta u Njemačkoj 1983, prim. red.). Njemački Bundestag je tada bio poslednji parlament koji je ratifikovao pristup Hrvatske EU. Da je lex-Perković donijet tokom pristupnih pregovora, pristup Hrvatske u Bundestagu svakako ne bi bio ratifikovan. Ipak je pritisak poslije urodio plodom i Perković je izručen. To sve kazuje da ništa nije zacrtano u kamenu. Zalažemo se da se rješenja traže razgovorima i pregovorima jer to čini evropski duh i želimo da se i članice EU ponašaju u tom duhu.

Kada smo već kod vladavine prava i ljudskih prava, koji se tematizuju u poglavljima 23 i 24, ima li drugih primjedbi iz Njemačke? U Srbiji se na primejr mnogo govori o ugroženoj slobodi štampe.

Predajom akcionih planova ostvareni su preduslovi za otvaranje poglavlja 23 i 24, ali mi i želimo da se ta poglavlja otvore kako bismo mogli da preduzmemo dalje pozitivne razvoje na polju pravne države. Naravno, u Srbiji ostaje mnogo posla. Tu se radi o efikasnosti pravosuđa i, uopšte, javne uprave, stvaranju pravne sigurnosti koja je važna za njemačke i druge strane investitore, ali se radi i o borbi protiv korupcije. Zato je važno da otvorimo ova poglavlja.

Kada se radi o slobodi štampe koju pominjete, tu sigurno nismo na nivou koji postoji u Njemačkoj ili drugim zemljama EU. Ali tu treba reći da Srbija još nije članica EU i da je pristupanje trajan proces. I predstavnici medija moraju znati da velika sloboda podrazumijeva i visok nivo odgovornosti i da moraju ispunjavati kodeks koji je uobičajen u međunarodnom novinarstvu. To znači da se vijesti moraju provjeriti na osnovu nezavisnih izvora, i tu ima nedostataka…

Dobro, ali ja ne govorim o tome da li novine pišu kvalitetno ili ne, već o tome da se kritički novinari izbacuju na ulicu ili se protiv njih vode kampanje. Uostalom, najniži novinarski standardi postoje u medijima koji su naklonjeni vlasti ili ih, kao u slučaju jednog tabloida, predvode ljudi koji su prijatelji premijera Vučića.

Zato i kažem, na tom polju će stvari morati da se razviju. Još jednom: Srbija nije članica EU, već to tek mora da postane. Jedno je jasno: bez slobode štampe nema slobode mišljenja, a bez toga nema demokratije. Na kraju, bez demokratskih standarda nije moguće pristupanje EU. Ubijeđen sam da će se upravo pristupni proces pobrinuti ne samo da zemlja uđe u EU, već da će djelovati stabilizirajuće. Stoga je i važno da otvorimo poglavlja.

Mnogi vjeruju da Vučić uživa veliku podršku u Briselu i Berlinu, da se tamo radije govori o reformama i privlačenju investitora nego o problemima u Srbiji. Uživa li Vučić u Njemačkoj neku vrstu kosovskog bonusa? Jer on se u pogledu odnosa sa Kosovom ponaša onako kako bi EU željela, kooperativnije nego prethodne vlade.

Nema bonusa niti popusta. Proces u najvećoj mjeri vodi Evropska komisija, a ne Njemačka – mi nismo vaspitači Evrope. Stvar je na Evropskoj komisiji koja izdaje godišnje izvještaje o napretku koji su od centralnog značaja i za naš rad u Odboru za evropske poslove njemačkog parlamenta. Ali naše ocjene ne donosimo samo na osnovu izvještaja EK, već i recimo izvještaja Svjetske banke Doing bussines in Serbia, izvještaja Transparensija, nevladinih organizacija kako bismo stekli potpuni uvid. U svakom slučaju se mora prepoznati proevropski kurs kojim ide premijer Vučić, što se nažalost ne može u toj mjeri reći za sve visoke predstavnike države Srbije. Stoga je važno da ljudi u Srbiji preuzmu odgovornost jer put u EU neće biti jednostavan i biće prije svega vremenski obiman. Ali Srbija želi da ide tim putem kao i njen premijer Aleksandar Vučić – za to on naravno ima podršku članica EU, a ne samo Njemačke.

Put će biti, kažete, vremenski obiman. Poslije referenduma na kojem su Holanđani odbili sporazum EU sa Ukrajinom mnogi eksperti poput stručnjaka za jugoistočnu Evropu Florijana Bibera smatraju da proširenje više praktično i nije tema jer među građanima EU ne postoji volja za tako nešto. To baš nije ohrabrujuće za Zapadni Balkan.

To nije do kraja tačno jer treba znati da je referendumski zakon u Holandiji nedavno donijet i prvi put na ovaj način primijenjen. Uostalom, mi sa Srbijom već pregovaramo, a bilo bi suludo da na kraju uspješnih pregovora kažemo da ne želimo da primimo neku zemlju.

Ali može se reći i da je suludo da holandski građani odbijaju sporazum sa Ukrajinom, pa je ipak tako.

Potpuno sam saglasan. Zato sam i skeptičan prema takvim referendumima. U ovom slučaju većina građana nije ni znala da se radi o Sporazumu o asocijaciji, o sporazumu zbog kojeg su ljudi izlazili na Majdan, demonstrirali protiv korumpirane vlasti koju su na kraju svrgnuli, i zbog kojeg su ljudi ginuli na istoku Ukrajine. I ja bih volio da je ljudima u Holandiji bolje objašnjeno o čemu se radilo na referendumu.

Da se vratimo na Vaše pitanje: postoji jasna privrženost svih evropskih država i vlada izražena još na Solunskom samitu gdje je rečeno da balkanske države imaju jasnu evropsku perspektivu. Duboko smo ubijeđeni da upravo to podstiče stabilnost i to u Njemačkoj podržavamo i konferencijom o Zapadnom Balkanu koja je prvi put održana u Berlinu pa onda u Beču, a uskoro će u Parizu. Evropskoj uniji je cijeli taj region veoma, veoma važan. Nije tako kako sada poručuju pojedini glasovi, naime da će se pregovarati, a da na kraju zemlja neće biti primljena u EU. Tako se samo unosi nemir. Naravno da će pristup biti i ratifikovan u parlamentima. Ali važno je prije svega da su zemlje u dovoljnoj mjeri pripremljene, da sprovode reforme u sopstvenom interesu. Tako će države biti spremne za budućnost kako bi prije svega mlada generacija profitirala od onoga što EU ima da ponudi.

Gunter Krihbaum, 1964, je političar Hrišćansko-demokratske unije (CDU) i poslanik Bundestaga od 2002. godine. U ovom sazivu parlamenta vodi Odbor za evropske poslove.