Nasilje je izazov za demokratiju
23. oktobar 2019
Tek ovog vikenda je Mike Mohring, nositelj liste Kršćansko-demokratske unije (CDU) u njemačkoj saveznoj zemlji Tirinškoj javno saopćio da je po drugi put primio prijetnje smrću. U ponedjeljak je Dirk Adams, šef Kluba poslanika Zelenih u Tirinškoj, izjavio da je primio e-mail koji slično zvuči. I Robertu Habecku, predsjedavajućem Zelenih na saveznom nivou, su, kako se pretpostavlja desničarski ekstremisti, na internetu prijetili smrću.
Adams je izjavio da prijetnje upućene njemu ne uzima ozbiljno. No koliko prijetnje smrću mogu biti ozbiljne pokazuje napad na kasniju gradonačelnicu Koelna i ubistvo Waltera Luebckea, kasselskog predsjednika Vlade.
Povratak u weimarske uvjete?
Politički motivirana ubistva su u Njemačkoj već ranije postojala, od strane Frakcije crvene armije (RAF), Nacionalsocijalističkog podzemlja (NSU), od strane islamista, pojedinaca i terorističkih organizacija. Istodobno, kaže politolog i povjesničar Jens Hacke sa Humboldt univerziteta, se pojavljuje jedna nova forma spremnosti na nasilja desnice: "Desničarski terorizam u međuvremnu ima bliskost s političkim djelovanjem jer se Alternativa za Njemačku nikada nije razumno distancirala od takvih djela. Brutalizacija političkog jezika, koju ona forsira, stvara klimu nasilja", kaže on.
Najkasnije od kako je Alternativa za Njemačku ušla u Bundestag 2017. godine upozorava se na opasnost od povratka "weimarskih odnosa". Pri tome se misli na pokušaj da se Njemačkom demokratski upravlja od 1918. i 1933. godine i to na osnovu Weimarskog ustava. To vrijeme je bilo obilježeno političkim nemirima između ljevice, desnice i liberalnih snaga kao i ubistvima političkih protivnika.
I danas demonstranti ljevičarskih i desničarskih grupacija stoje jedni naspram drugih. Primjerice u neredima tokom Samita G20 u Hamburgu ili kako se pretpostavlja politički motiviranom napadu na poslanika AfD-a u Bremenu Franka Magnitza su i ljevičarski ekstremisti pokazali svoju spremnost na nasilje. Ipak Hacke pravi razliku: "Ciljanih prijetnji smrću ili pokušaja ubojstva u posljednje vrijeme sa lijeve strane nije bilo."
Poređenje sa situacijom u Weimarskoj republici ovaj povjesničar – unatoč određenim paralelama – smatra teško usporedivim. "Ono što je Weimar obilježilo jest opća militarizacija političke javnosti. Tu su se redovno borbeni savezi stranaka sukobljavali na ulicama, a policija ih često nije mogla kontrolirati. Toliko daleko još nismo otišli,", kaže on.
Odbrambena sposobnost demokratije
Weimarska republika je okončana tako što je demokratija ukinula samu sebe, tako što je parlament odobrio Zakonsko ovlaštenje koje je reichkancelaru Adolfu Hitleru dalo diktatorske ovlasti. Osnovni zakon Savezne Republike Njemačke(Ustav Njemačke – op. red.) koji je usvojen 1949. godine je postavljen tako da spriječi ako nešto isključuje promjenu osnovnih prava. No istodobno većina ovih osnovnih prava – među njima i pravo na slobodu mišljenja i udruživanja - mogu biti ograničeni ako ih ljudi koriste za kršenje "liberalno-demokratskog uređenja".
Zbog toga se Osnovni zakon opisuje i kao Ustav "borbene demokratije". Upravo tu odbrambenu sposobnost, smatra Hacke, njemačka država sada mora dokazati: "Država bi trebala pokazati svoju sposobnost djelovanja i jasno pokazati da su određene vrste ponašanja kažnjive i povezane sa konsekvencama", kaže Hacke. Pri tome nije riječ, kako kaže, o "ideološkom špijuniranju" ili sveobuhvatnim mjerama nadzora, uvredama i pozivima na nasilje koje se događaju u svakoj javnosti, ali ne bivaju kažnjavani.
Hancke upozorava na oslanjanje na to da su intitucije nakon 70 godina dovoljno jake da demokratiju odbrane od svega: "Mi i dalje imamo široki konsenzus u Njemačkoj. Ali: demokratija je uvijek krhka, ona mora stalno razvijati svoju suglasnost i njegovati demokratsku kulturu kao životnu formu", kaže on.