Napad u Solingenu nije slučajnost
29. maj 2018
„Stranci napolje". Ova parola je postala moto u mnogim mjestima u Njemačkoj koja su javno bila protiv stranaca. Razlozi za to su bili različiti. Na istoku zemlje, na području bivšeg DRR-a, od strane države prethodno upravljana ekonomija je nakon ponovnog ujedinjenja kolabirala.
Milioni ljudi su ostali bez posla ili su se iz nekih drugih razloga osjećali građanima drugog reda. Znatan broj građana je smatrao da su stranci krivci za novonastalu situaciju.
Doduše, u DDR-u je bilo znatno manje stranaca nego u Saveznoj Republici Njemačkoj. Ipak, frustracija zbog novih društvenih nameta se prebacila na osobe drugačijeg izgleda. Na istoku su prije radnici iz Vijetnama i Angole dovođeni na privremeni rad. Bio je to tzv. “rad pod ugovorom”. Za mnoge Nijemce, starosjedioce, ti ljudi su bez ikakvih razloga postali krivi za svu novonastalu bijedu.
Najmlađa žrtva je imala četiri, a najstarija 27. godine
Napadi motivirani rasizmom su tada bili sve drugo nego rijetkost. Često je u tim napadima bilo žrtava. Pažnju svjetske javnosti je u augustu 1992. godine privukla opsada kuće u Rostocku u kojoj su uglavnom živjeli Vijetnamci. Tada je podmetnut požar što je kod stanara izazvalo smrtonosni strah. Čista je sreća da u tom požaru nije bilo žrtava.
Devet mjeseci kasnije, 29. maja1993. godine je u Sollingenu (Sjeverna Rajna-Vestfalija) zapaljena jedna kuća. U požaru je smrtno stradalo pet djevojčica i žena turskog porijekla. Saime Genç je bila najmlađa žrtva i imala je samo četiri godine. Najstarija žrtva je bila 27-godišnja Gürsün İnce. Hatice Genç je imala 18, Gülüstan Öztürk 12, a Hülya Genç samo devet godina. Tragedija nije bila nesreća nego djelo desničarskih ekstremista koji su požar podmetnuli u toku noći.
Tri dana prije je Bundestag pooštri zakon o azilu
Napad u Solingenu je izvršen samo tri dana nakon što je njemački parlament (Bundestag) u znatnoj mjeri ograničio pravo na azil. Vladajuća koalicija koju su činili konzervativci (CDU/CSU) i Liberali (FDP) uz podršku opozicionih socijaldemokrata su promijenili Ustav. Do tada je na osnovu Člana 16. u Njemačkoj važilo neograničeno pravo na azil. Izmjenom Ustava su političari reagovali na masovan porast tražilaca azila od kraja 80-ih godina.
Dugo vremena je broj tražilaca azila bio ispod 100.000. 1990. godine je broj zahtjeva za azil povećan na skoro 200.000, dok se dvije godine kasnije taj broj udvostručio (438.191). U to vrijeme su i na zapadu Njemačke desno-radikalne stranke poput Republikanaca na izborima bile veoma uspješne. Na izborima 1992. godine u tradicionalno ekonomski jakom Baden-Wirtembergu su imali najbolji izborni rezultat osvojivši čak 12 posto glasova birača.
Anetta Kahane: raspoloženje je bilo "zatrovano"
Anetta Kahane, rukovoditeljica antirasističke fondacije Amadeu Antonio iz Berlina kaže da vidi paralelu između eksplozivnog raspoloženja od prije 25. godina i današnje situacije. Pitanje: koliko izbjeglica može doći je povezano s pitanjem “pa zar nemamo previše stranaca u zemlji?”
Ovo miješanje pojmova i činjenica da se stranci i izbjeglice posmatraju kao uljezi i strana tijela su u znatnoj mjeri "zatrovali raspoloženje”. Amadeu Antonio iz Angole je u novembru 1990. godine brutalno pretučen palicama za bejzbol. Antonio je umro od posljedica napada koji je izvršila naoružana grupa mladih ekstreminih desničara. Petorica napadača su osuđeni najviše na četverogodišnju zatvorsku kaznu, a nekoliko njih je dobilo samo uslovnu kaznu.
Strožije kazne za počinioce
Sudije su u slučaju Solingen odlučile biti dosta strožije. Napadači, starosne dobi između 16 i 23. godine su 1995. godine osuđeni na zatvorske kazne u trajanju od deset do 15. godina. Osuđeni su zbog peterostrukog ubistva, pokušaja ubistva u 14 slučajeva i podmetanja požara. Advokat porodice Genç Rainer Brüssow kaže da je „Solingen u istoriju poslijeratne Njemačke ušao kao vrhunac mržnje prema strancima".
Aneta Kahane iz Fondacije Amadeu Antonio bi bila sretna da političari 1993. godine nisu ni takli zakon o pravu na azil. Ona kaže da je tadašnja odluka bila veoma loš signal i u pravcu zapada. Zapadnonjemačko društvo je u tom trenutku bilo veoma angažovano kada je riječ o useljavanju, ali se takvo stanje u znatnoj mjeri promijenilo kroz oštre diskusije o pooštravanju prava na azil.