Monopoly u staklenim tornjevima Sarajeva

Ako je obnova posustala, pa još ima zgrada vremenom pretvorenih u saksije, izgradnja se zahuktala i osvaja sve najbolje placeve u epicentru grada. Na suncem kapitala obasjanim utrinama niču poslovni tornjevi, tržni centri, luksuzni hoteli, elitni stanovi, i uz njih skoro neprimjetno na svakom koraku bogomolje.

U njihovoj sjeni raspadaju se od vlage i zapuštenosti klinike, cvjetaju pukotine u zidovima muzeja i galerija, puše propuh kroz škole i vrtiće, hrđa glođe pruge i žičaru, nikome ne pada na pamet da obnavlja domove kulture i opservatorije. Maturanti polažu ispite na kladioničarskim tiketima. Narodne kuhinje pune su dobrovoljnih davalaca krvi. Umjesto mlijeka i žita, otkupljuje se zlato i srebro. Žiranti se vješaju na tavanima nedovršenih kuća. U bankama matičnih ćelija sva su djeca jednaka, ako nisu siromašna.

Siromašni ne igraju Monopoly

Siromašni su toj igri pijuni, čiji se život sveo na nevoljno kruženje, od mjeseca do mjeseca, od plate do plate, od penzije do penzije, sve manje, sve rjeđe, sve nesigurnije. I sva je sreća u tome da se prođe taj krug nevidljivo, na prstima, jer uvijek može biti gore, može se minsko polje pretvoriti u more živog blata. Preračunavaju se impulsi, sabiraju se pika-kartice, jure se sniženja i akcije, čekaju se rasprodaje, reprogramiraju se krediti, prodaje se nakit, kuha se krompir i prži luk, tuku jaja i delje stelja, živi se od koncerta do utakmice, od serije do dnevnika, od crne hronike do smrtovnica i sve to baš pijunski, u tuđim prstima i planovima, bezvoljno i krotko.

A za tim olimpskim stolom na kojem je tabla s Monopolom, nova klasa ratnih pobjednika podiže vile i hotele, preuzima cijele ulice i kvartove, privatizuje željeznice, bolnice, struju, vodu, vazduh.

Jesu li …?

Odakle oni za tim stolom, jesu li se cijeli život spremali za tu igru s milionima?

Ili su još prije dvadeset godina kroz prazne vodovodne cijevi čuli žubor svojih džakuzija?

Jesu li znali ti nevidljivi gospodari grada, koji drže danas njegove ključeve i pečate, da će baš njihove palate niknuti kao feniksi iz spepeljenog socijalizma?

Jesu li prije dvadeset godina vidjeli crvene tepihe u lokvama krvi na kaldrmi i jesu li u srči pod kožnim đonovima naslutili kristalne lustere nad svojim promocijama?

Jesu li znali da će im iz podruma u ratu izrasti penthausi u miru?

Jesu li sumnjali da će im pancirni prsluci nakvasati u blindirane limuzine?

Jesu li kroz najlone UNHCR-a u oknima nazirali staklene fasade svojih tornjeva, banaka i tržnih centara?

Jesu li pomno preračunavali koliko vreća kafe stane u jedan kvadrat poslovnog prostora, koliko paleta humanitarne pomoći u jedan ženevski sef, koliko buradi nafte u jednu špricu botoksa?

Je li im na jedno uho ulazilo granatiranje, a na drugo izlazio vatromet?

Jesu li im se na kopljima ratnih zastava već tada ukazivali nabijeni pečeni janjci?

Jesu li stadione pretvorene u groblja vodili kao građevinsko zemljište i jesu li svako tijelo položeno u grob zaveli kao temeljac svojih budućih investicija?

Ili se sve to desilo bez njihove zasluge, Božijom voljom? To, da im ratna sudbina izvuče budućnost iz mesingane čahure kao bingo iz bubnja? Pa zato sada u Njegovu slavu bacaju kocke i dijele s Njegovim namjesnicima popola svaki euro zarađen na opštem beznađu.

Autor: Nenad Veličković

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić