Moja Evropa: Romi i bijeda zvanične politike obrazovanja

Evropska referentna tačka za položaj romskih zajednica u Rumuniji bila je prva javna mjera u njihovu korist: oslobođenje od ropstva. To je došlo nakon 500 godina javne politike ugnjetavanja i dehumanizacije, na koju je takođe uticao uvoz temeljnih vrijednosti prosvjetiteljstva iz zapadne Evrope. Kasnije, takođe pod uticajem Zapada, eugenika je dovela do druge javne politike, a to je istrebljenje Roma. Komunizam, koji je usvojio kategorizacije prethodne pronacističke vlade a potom slijedio sovjetske ciljeve, vodio je politiku asimilacije Roma.

Tretiranje Roma kao manje vrijednih

Tek je pad rumunskog komunizma otvorio put za integraciju Roma, barem teoretski. Nakon pristupanja Rumunije Evropskoj uniji 2007. godine, politika prema Romima je preoblikovana u pravcu inkluzije. Sve, doslovno sve javne politike, uključujući i „opravdanja“ za tretiranje Roma kao manje vrijednih tokom Drugog svjetskog rata, u osnovi su dovele do problema lošeg obrazovanja Roma.

Danas, poslije više od tri decenije polovičnih pokušaja politike inkluzije Roma u društvo u mnogim evropskim zemljama, ne samo u Rumuniji, u velikoj mjeri su propale - iako je najjednostavnije rješenje za „inkluziju” Roma - obrazovanje. Dobar školski uspjeh, pohađanje nastave i priprema romske djece za budućnost izgledaju kao slučajne i davno napuštene namjere – a nikako ciljevi aktuelne politike.

Da li su Romi „neintegrativni”?

Kada bih samo gledao šta rade vlade, ova drama sa Romima sigurno bi bila obeshrabrujuća. Da ne poznajem problem do detalja, mogao bih, kao i mnogi građani Evrope, da se zapitam da li je cijela ta igranka oko inkluzije Roma vrijedna truda? To je zapravo pozadina mnoštva naglašenih mjera i visoko hvaljenih javnih politika, kao i budžeta kojeg finansira Evropska unija, što je trebalo da dovede do promjene. Ali, da li su Romi „neintegrativni”? Da li oni ne žele viši nivo obrazovanja ili poštovan i adekvatno plaćen posao? Ili je problem negdje drugdje - u sistemu?

Očigledno je da je pitanje retoričko, jer je problem lošeg školskog uspjeha i visoke stope napuštanja školovanja od strane romske populacije sistemski problem. Vlasti nisu u stanju da ponude rješenja za romske zajednice, već se zadovoljavaju pojedinačnim uspjesima nekolicine Roma, navodeći ih kao primjere, po motu: „kad se hoće sve se može".

Sistemski rasizam

Ovaj tekst sam započeo kratkim opisom prirode politike prema Romima. Čineći to, želim da spriječim da istorija ugnjetavanja sa kojom su se Romi suočavali širom Evrope, pomuti razumijevanje trenutne situacije Roma. Jer, radi se o stanovništvu, koje se u Evropi bori za opstanak i koje se nalazi negdje između ropstva, izolacije, isključenosti, kriminalizacije, rasizma, tolerancije, egzotike i marginalizacije. Ono bi, kako neki romantično očekuju, trebalo da napravi istorijski skok bez odgovarajuće javne akcije. Naravno da to nije moguće.

Romske zajednice nemaju sredstava da same naprave ovaj iskorak, jer su u istorijskom vakumu, uhvaćene u vrzino kolo, koje održava ovo stanje socijalne ugroženosti. Pored društvenih i ekonomskih ograničenja, postoji još jedna izuzetno važna prepreka u sistemu formalnog obrazovanja. To je sistemski rasizam.

Inkluzija bez asimilacije

Nastavnici, koji predaju u školama u romskim zajednicama, su gotovo bez izuzetka ili u pravilu veoma loše obučeni. To su ljudi, koji uskaču da zamijene stalni nastavni kadar, oni koji su premješteni po kazni ili pak prosvjetni radnici koji su zapravo ideološki avanturisti. Ulaganje u škole za Rome je relativno manje nego u druge slične institucije. U većini škola u Evropi, romska djeca ne uče ništa o Romima, nema istorije, nema književnosti, nema romskog jezika i ništa drugo što ima veze sa njima. U suštini, slično kao što je brazilski filozof Paulo Freire primijetio u svojoj „knjizi Pedagogija potlačenih" - oni samo uče istoriju i kulturu tlačitelja.

- pročitajte još: Rumunija: Romi zahtijevaju izvinjenje od Pravoslavne crkve

Učiti o sebi, svom narodu, interakciji svojih predaka sa drugim narodima, o književnosti i sopstvenom jeziku u konačnici znači doživjeti prihvatanje u državi u kojoj živiš i kojoj plaćaš porez. Škola bi postala pravednija jer više ne bi bila samo neprijateljsko okruženje sa loše obučenim i frustriranim nastavnicima, već mjesto koje takođe romskoj djeci pruža relevantne informacije za jačanje njihovog individualnog dostojanstva. Škola bi postala mjesto integracije, a ne asimilacije, kao što je to danas, nažalost, često slučaj. Uključivanje u obrazovanje ne smije da vodi procesu kulturne asimilacije.

Nova strategija

Romski obrazovni fond je svojom novom strategijom pokrenuo proces suprotstavljanja opasnostima koje prijete u različitim obrazovnim sistemima. Ovo je svakako ambiciozan cilj za jednu nevladinu organizaciju. Ali, želimo da pokažemo da Romi nisu ni nesposobni ni nezainteresovani za obrazovanje, kako bi se moglo pomisliti poslije neuspjeha vladine politike – politike koja, po mom mišljenju, jednostavno ima za cilj da ostavi po strani pitanje školovanja Roma.

Naprotiv, romske zajednice imaju izuzetnu otpornost, performanse i kapacitete prilagođavanja. Ne zanima nas samo individualni uspjeh, već postepeno povećanje akademskog učinka na nivou zajednice. Ne samo istorijska prošlost, već i tehnološka budućnost. Naše interesovanje nije samo usmjereno na Rome, već na Rome kao dijela evropskih društava.

Autor ovog teksta, Ćiprijan Nekula potiče iz romske porodice - politikolog je i doktor sociologije. On je već više od 20 godina posvećen poboljšanju položaja romskih zajednica. Radio je za rumunsku vladu i bio konsultant Savjeta Evrope, OEBS-a, UN-a i Svjetske banke. Trenutno je direktor Romskog obrazovnog fonda (REF), nevladine organizacije koju su 2005. godine osnovale fondacije za otvoreno društvo i Svjetska banka.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na  Instagramu