Mogu li Španiji pomoći izbori?

On izgleda dobro, televizičan je, djeluje dinamično, ostavlja dobar utisak na evropskoj sceni i na francuskog predsjednika može računati kao na svog prijatelja. Ipak, socijalistički premijer Pedro Sanchez je zakazao u Španiji. Lijep nastup na međunarodnoj sceni nije dovoljan - i kod kuće se mora biti sposoban za pregovore i pravljenje kompromisa.

Baš to Pedro Sanchez nije mogao učiniti od izbora u aprilu. Koalicione pregovore sa njemu mrskim ljevičarskim populističkim Podemosom je vodio bezvoljno. Željeni partner za Sancheza bi jednostavno bila liberalna stranka Ciudadanos, koja je socijalistima hladno okrenula leđa i oko koje se on tek polovično trudio, kako bi čelnika te stranke Alberta Riveru pokušao ubijediti da stupi s njim u koaliciju.

Ali, nije zakazao samo Sanchez. Ni ostali čelnici stranaka nisu se dokazali. Svi su ostali ukopani na svojim pozicijama. Opšti cilj - izgraditi stabilnu vladu za državu kojoj je potrebno pouzdano vodstvo na putu iz upravo okončane financijske krize - ponovo je izostao. Umjesto umijeća državništva na sceni su bili samo mačizam, lične predstave taština, intrige i verbalni udarci.

Opet su birači na redu da poprave ono što politička klasa u Španiji nije mogla dovesti u red: nacionalni izbori se održavaju četvrti put u toku četiri godine. Da će se rezultat - pat pozicija između dvije stranke ljevice i tri desne stranke s različitim regionalnim strankama koje bi mogle pretegnuti na vagi - temeljno promijeniti, nije za očekivati. Umjesto što uvijek iznova biraju zastupnike, španske stranke bi trebale razmisliti imaju li prave ljude na vrhu (postoje zapravo samo muškarci!). Svi šefovi pet najvećih stranaka doimaju se jako pametnim, ali su politički još uvijek zaglavljeni u jednoj vrsti kasnopubertetske faze prkosa, te nisu u mogućnosti da sarađuju jedni s drugima.

Birači su to još davno prepoznali. Prema istraživanjima, 82 posto ispitanih građana smatra da su članovi političke klase samozaljubljeni egomani, koji ne razmišljaju o građanima.Povjerenje u demokratiju je nepovratno poljuljano. Politički sfera Španije, zbog fragmentiranja stranačkog krajolika, postaje sve nepreglednija. Političari na to moraju reagirati voljom za kompromisom.

Političko nezadovoljstvo ima svoje mehanizme

To se inače ne odnosi samo na Španiju, već i na ostale evropske demokratije: u Belgiji ne uspijeva formiranje koalicije više od 100 dana. I u Njemačkoj je to trajalo skoro pola godine, sve dok, nakon izbora 2017., nije usvojeno nužno rješenje, te formirana treća koalicija između demokršćana i socijaldemokrata. U Italiji se najmanje bar jednu sedmicu vjerovalo da će se imati vladajuća koalicija lijevo od centra. No, odlaskom nekih pobunjenih socijaldemokrata, na čelu s narcisom Matteom Renzijem, ova vlada je dovedena u opasnost.

U Španiji se većina vođa javnog mnijenja slaže da je zemlji potrebna stabilna vladajuća većina kako bi savladala tri glavna izazova: 1.) posljedice Brexita za špansku ekonomiju i turističku industriju. 2.) recesiju koja se nadvija nad Evropom i njene posljedice za špansku ekonomiju, kojoj trenutno dobro ide, i 3.) spor između Katalonije i centralne vlade u Madridu, koji bi se mogao ponovo razbuktati na jesen, ukoliko se donesu presude protiv navodnih katalonskih predvodnika.

Nove izbore 10. novembra bi politička klasa u Španiji trebala smatrati posljednjom šansom za spas političkog kredibiliteta. Nakon toga mora postojati koalicijska vlada. Neće biti potrebni uzaludni tašti samozastupnici, već stranački šefovi koji mogu vladati dijalogom i svoje saveze uvesti u razumne kompromise.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android