Libanci glasaju nakon devet godina
6. maj 2018
Parlamentarni izbori su trebali biti održani još 2013. No, četiri godine nakon posljednjih izbora održanih juna 2009. godine, većina poslanika u parlamentu smatrala je da Liban nije u stanju da organizuje bezbjedne izbore. Kao razlog za to je naveden građanski rat u Siriji koji je bjesnio u susjedstvu. Poslanici su tako produžili svoj mandat za 17 mjeseci – do septembra 2014.
Kada se približio novi termin održavanja izbora došlo je do drugog prolongiranja. Poslanici nisu mogli da se slože oko toga ko će biti novi predsjednik države, pa su produžili svoj mandat na osam godina. A u aprilu 2017. je došlo i do trećeg produženja sa obrazloženjem da parlament sada mora da dobije dovoljno vremena za donošenje novog izbornog zakona. Oko Nove godine su se pojavile i glasine da će biti još jednog produženja, ali – nije ga bilo.
Za libanskog novinara Amina Kamurijeha, to su samo truli izgovori. „Izbori su mogli da budu održani još 2013. ali politička garnitura nije bila zainteresovana za to". Dva glavna suprotstavljena politička bloka, pokret „8. mart" naklonjen Asadu sa proiranskim Hezbolahom kao i pokret „14. mart" koji predvodi Saad Hariri, žele da dobiju na vremenu.
Pročitajte i: Liban zarobljen u konfliktu između Saudijske Arabije i Irana
„Svako se nadao da će njegovi saveznici brzo riješiti rat u Siriji u svoju korist i da će tako postavljen odnos snaga u regionu doprinijeti popularnosti njegove strane. Ali oba tabora su se prevarila."
Višegodišnji politički zastoj
Uslijedila je duga blokada izbora nasljednika predsjednika Mišela Slejmana, čiji je mandat završen 2014. Njegova funkcija je bila upražnjena do kraja 2016. Uz državnu krizu, zemlja je bukvalno tonula u smeće . U gradovima su se formirala brda smeća, čiji je smrad bio nepodnošljiv.
Libanci su to uzeli kao moto protesta. „Smrdite!" uzvikivalo je na adresu članova vlade na hiljade ljudi za vrijeme masovnih demonstracija koji su trajali nedjeljama. Krizu je pojačalo i to što je u Liban došlo milion i po sirijskih izbjeglica tako da se broj stanovnika Libana za kratko vrijeme povećao za petinu.
Ljudima se politička garnitura jednostavno smučila. Mnogi su tražili da se okonča sistem podjele vlasti: predsjednik i šef armije mora biti hrišćanski maronit, premijer – muslimanski sunit, a predsjednik parlamenta – šiit. Većinsko izborno pravo zahvaljujući kojem su godinama na vlasti bili isti porodični klanovi, trebalo bi, kako to mnogi traže, biti zamijenjeno proporcionalnim sistemom koji bolje izražava volju naroda.
No, iako je neko vrijeme izgledalo kao da se zemlja nalazi na ivici ponora, Liban je ostao stabilan. Ironija je, kako kaže Kamurijeh, u tome što Libanci za to imaju da zahvale prije svega izbjeglicama, čije prisustvo mnogi u Libanu vide kao veliki problem.
„Liban nije zahvaćen regionalnim zemljotresom, jer velike sile a prije svega Evropa, tu zemlju vide kao veliki izbjeglički logor. Zato žele da očuvaju njenu stabilnost i podržavaju je i finansijski kako ne bi došlo do novog velikog talasa izbjeglica. A i regionalne sile su složne u ocjeni da Liban treba poštedjeti oružanog sukoba."
Vrijeme popuštanja zategnutosti
Otkako je – nakon 45 propalih pokušaja – izabran novi predsjednik države, bivši general Mišel Aun, situacija u zemlji se stalno poboljšava. Sada neki čak smatraju da bi moglo da se okonča stalno formiranje suprotstavljenih političkih blokova.
„Prije Aunovog izbora, on se sa Saadom Haririem dogovorio da će Hariri biti premijer, a on predsjednik, što je dil u kojem su učestvovali i Hezbolah i regionalni i međunarodni akteri", dodaje sagovornik.
Na izborima će u nekim izbornim okruzima doći do stvaranja saveza nekada međusobno neprijateljskih blokova. Najveću nesigurnost za vladajuću elitu stvara novi izborni zakon u koji je ugrađen princip proporcionalnosti koji je prošle godine usvojio parlament – pod pritiskom građana.
Pročitajte i: Oni koji ne žele da se vrate
Prije toga je u Libanu, od samog osnivanja države, vladalo većinsko odlučivanje, po kojem je prostom većinom bilo moguće ostvariti pobjedu u nekom izbornom okrugu. Mnogi se nadaju da će novi sistem dovesti do obnove političke elite i stvaranja pluralističkog, nadkonfesionalnog, parlamenta.
Amin Kamurijeh to vidi sasvim drukčije: „Pritisak društva je bio veliki pa su morali da prihvate novi zakon. Međutim, vladajuće snage formulisale su zakon po svojoj mjeri, tako da će on donijeti iste izborne rezultate. A to će ubrzati "konfesionalizaciju politike".