Lažna veličina i realna sramota

„Najveća vojna vježba u našoj zemlji od 1981. godine!“ Tu misao iz propagandnog repertoara Kremlja na sva zvona ovih dana oglašavaju ruski državni mediji. Ovaj hinjski entuzijazam povodom vojne vježbe „Vostok 2018" djeluje kao da je Rusija poslala ljude na Mars ili barem otkrila lijek za rak.

Više od trista hiljada vojnika, hiljade i hiljade jedinica bojne tehnike mobilisani su za vježbu maltene po cijeloj ruskoj teritoriji. Recimo flota vojnih brodova će imati pohod od Barencovog do Čukotskog mora. Kako je napisao jedan prorežimski komentator, Amerikanci će lijepo moći da vide tu raskošnu moć kada flota prođe pored Aljaske.

Načelno, vojne vježbe su uobičajena stvar. Vojska je dužna da svo vrijeme bude spremna. Pozvani su strani vojni atašei, dakle sve je u redu, nema tajni. Doduše, mnogima smeta masovnost ovih vojnih igara koje, po mišljenju zapadnih komentatora, izgledaju kao proba svjetskog rata.

No, Marija Zaharova je smjesta opovrgla te „izmišljotine“ tako da je, što se vlasti tiče, tema zatvorena. Jer ako ne vjerujemo ruskom Ministarstvu spoljnih poslova, na šta bismo se uopšte mogli osloniti?

Tek dvije sitnice kvare idilično raspoloženje i veselje zbog sve veće borbene gotovosti oružanih snaga Rusije.

Prvo, poređenje sa 1981. godinom koju u saopštenjima pominje Ministarstvo odbrane. Smisao je jasan: aktuelna armija je konačno dostigla moć oružanih snaga SSSR iz doba Brežnjeva. Jer, Brežnjevljeva era se danas proglašava „zlatnim dobom“ naše zemlje, prekrasnom prošlošću u koju se neizostavno moramo vratiti.

Ko se zbilja sjeća 1981. mogao bi da drži to poređenje dvosmislenim. Vojna vježba „Zapad 1981", izvedena sa saveznicima iz Varšavskog pakta, trebalo je da preduprijedi moguće miješanje Zapada u događaje u Poljskoj gdje je na vrhuncu bio antikomunistički pokret „Solidarnost“.

Politbiro moskovskih komunista razmatrao je mogućnost vojne intervencije u komšijskoj državi po modelu Čehoslovačke 1968. To je na kraju bilo izlišno jer je u decembru iste godine general Vojćeh Jaruzelski sam zaveo vojni režim.

U isto vrijeme je Sovjetski Savez srljao u drugu godinu rata u Avganistanu, sve dublje tonući u močvaru tog bezumnog konflikta.

Sve je pratio rastući cinizam u društvu koje je izgubilo veru u „realni socijalizam“, televizijske vesti sa starcima iz Politbiroa u glavnim ulogama i sve duži redovi u prodavnicama. Decenija nakon „Zapada 1981" obilježena je smrću Brežnjeva, porazom od Amerikanaca u trci u naoružavanju i krahom SSSR.

Ljudima koji danas vode Rusiju tada je bilo 30 ili 35 godina, već su napravili prve korake na karijernoj ljestvici u KGB ili armiji i sada nam nude povratak u prošlost da još jednom odigramo istoriju.

„Vostok 2018" je megalomanska psihoterapeutska seansa ove nazovi-elite i dijela Putinovog biračkog tijela. Aktuelne ruske vlasti nemaju nikakvu ideju o budućem, imaju samo prošlost i strah od Zapada čiji ih pritisak može koštati vlasti i imetka.

Drugi momenat koji se kao sjenka nadvija nad radošću zbog manevra je novi „saveznik“ Rusije. Nekoliko hiljada vojnika i desetine letjelica Narodnooslobodilačke armije Kine učestvuje u vojnoj vježbi.

Jer, ako je „Vostok“ ičemu mogao da služi, onda jedino da se razrade akcije za slučaj konflikta baš sa Kinom – jedinom zemljom koja u školskim udžbenicima neumorno dovodi u pitanje milione kvadratnih kilometara ruske teritorije.

To je zemlja koja po brojnosti ima dvostruko veću armiju od Rusije, gdJe ruska vojska ima preimućstvo jedino u broju nuklearnih bojevih glava. Zemlja koja je skoro najurila Rusiju iz centralne Azije i koja na dužničkom povocu drži niz ruskih kompanija uključujući Rosnjeft.

I baš su te „kineske hegemone", kako su nazivani u Brežnjevljevoj eri koju Kremlj toliko uzdiže, danas pozvali da iznutra prostudiraju kako ruska vojska dJeluje, da izbliza analiziraju njenu borbenu spremnost. List South China Morning Post iz Hongkonga, koji je sve više nezvanično glasilo Pekinga u zvanično autonomnom gradu, napisao je bez okolišanja da se kineska armija nije borila još od 1979. (kada su izgubili kratki rat u Vijetnamu), a sada će se okoristiti od ruskog vojnog iskustva u Čečeniji i Siriji.

Rukovodstvo Kremlja smatra Sjedinjene Države glavnim neprijateljem i pokušava da ih zaplaši navodnim strateškim partnerstvom sa Kinom. Ako uzmemo ekonomsku zaostalost Rusije u odnosu na Kinu i demografsku krizu od Kalinjingrada do Nahotke, Kremlj zapravo svJesno od Rusije stvara mlađeg partnera Pekinga kako bi sačuvao vlast. „Vostok 2018“ će simbolično zacementirati tu zavisnost.

Iskreno, ne znam šta je gore – lažna „veličina“ 1981. ili realna sramota „Istoka 2018“.

*Ruski novinar i politički komentator Konstantin fon Egert je redovni kolumnista DW na ruskom jeziku i voditelj emisija na TV kanalu Dožd. Ranije je bio urednik moskovske redakcije servisa BBC i glavni urednik radija Komersant FM.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android