Latinoamerička EU se raspada
21. august 2018
Samo tri dana nakon preuzimanja dužnosti vlada novog kolumbijanskog predsjednika Ivana Duquea objavila je izlazak svoje zemlje iz Unije latinoameričkih zemalja - UNASUR. Ovaj savez država se pretvorio u "saučesnika venecuelanske diktature", glasilo je obrazloženje iz Bogote.
Ovo nije bilo iznenađenje. Još u aprilu, pod predsjednikom Juanom Manuelom Santosom, Kolumbija je zajedno sa pet drugih zemalja zamrznula članstvo u UNASUR-u. Pri tome se mora imati u vidu da UNASUR ima svega 12 članica. U one koje također razmišljaju o izlasku iz saveza su Argentina, Brazil, Čile, Paragvaj i Peru, u kojima su konzervativci većina. Preostale zemlje su Bolivija, Ekvador, Gvajana, Surinam, Urugvaj i Venecuela.
Generalnog sekretara Savez latinoameričkih država već dugo nema. Od odlaska Kolumbijanca Ernesta Sampera u januaru 2017. godine, ova funkcija je upražnjena. Članice UNASUR-a nisu se mogle dogovoriti oko novog generalnog sekretara. Projekat UNASUR ne okončava se udarcem pesnice od sto, već, moglo bi se reći, dugim i mučnim cviljenjem.
"Po ugledu na EU"
Pri tome je ovaj proces ujedinjenja južnoameričkih zemalja pokrenut sa puno nade 2008. godine. Inicirao ga je tadašnji brazilski predsjednik Luiz Inacio Lula da Silva, "po uzoru na EU" sa ciljem zajedničke sigurnosti i ekonomske integracije.
Stvaranje UNASUR-a se dogodilo u fazi, u kojoj je posebno od strane SAD-a vođena aktivna politika ekspanzije i sklapanja sporazuma na planu sigurnosti, posebno sa Kolumbijom, ali i drugim zemljama poput Paragvaja", kaže Günther Maihold iz Fondacije nauka i politika.
Nije nedostajalo ni ambicioznih ciljeva. Planirana je zajednička latinoamerička valuta pod nazivom "Sucre". Čak se fantaziralo i o zajedničkom državljanstvu za zemlje Južne Amerike sa odgovarajućim pasošima. Do 2025. godine cilj je bio dostizanje nivoa evropskih integracija. "Naš subkontinent će, zahvaljujući novim naporima u integraciji, napraviti veliki iskorak u ekonomskom i društvenom razvoju", izjavio je Lula 2008.godine. Ali do velikog iskoraka nije došlo.
"UNASUR je pred izdisajem. Izgubio je svoju političku osnovicu", kaže Maihold. "Brazil trenutno nema ambicija da u oblasti sigurnosti preuzme bilo kakve garancije za druge zemlje". Svako se fokusira na sopstvene probleme, analizira Maihold.
Drugi faktor je gubitak ideološkog jedinstva između nekada usko povezanih zemalja u regiji, poput Ekvadora, Venecuele, Bolivije, Argentine i Brazila. "UNASUR je tako element prošlosti, blisko povezan sa talasom ljevičarskih vlada u regionu", primjetio je Maihold.
"Čini se da je UNASUR-u zaista došao kraj", kaže Gerhard Dilger, direktor regionalnog ureda Fondacije Rosa Luksemburg u Sao Paolu. Snage, koje su dovele do stvaranja UNASUR-a bile su lijevo-orjentisane vlade Silvia Lule u Brazilu, Čaveza u Venecueli, Kirhnera u Argentini, Rafaela Korea u Ekvadoru i Mišela Bačeleta u Čileu. UNASUR je doprinio "popuštanju napetosti u mnogim krizama", dao je mnoge pozitivne impulse i ideje o zajedničkoj obrambenoj politici", rekao je Dilger i dodao da se u posljednjih nekoliko godina sve izgubilo.
Dobri uslovi za integraciju i saradnju
Pri tome je Latinska Amerika imala vrlo dobre uslove za razvoj multilateralne zajednice zasnovane na modelu EU. Države Latinske Amerike dijele iskustva iz sličnih istorijskih perioda: osvajanje, kolonizacija i nezavisnost. Na bazi sličnih istorijskih iskustava oni su razvili zajednički identitet zasnovan na sličnim istorijskim iskustvima. U regionu dominiraju dva jezika, španski i brazilska varijanta portugalskog. U poređenju sa babilonskom jezičkom raznolikošću EU sa njena 24 službena jezika, imati samo dva jezika u okviru Saveza latinoameričkih zemalja je bilo prilično ugodno. Nije slučajno i ranije u istoriji bila rasprostranjena ideja ujedinjene "panšpanjolske" Latinske Amerike. Ona je bazirana na velikoj domovini - "Patria Grande" za koju su se borili borac za nezavisnost Južne Amerike Simon Bolivar i Jose de San Martin u 19. stoljeću. U čemu je problem?
"Latinska Amerika ima dugu tradiciju propalog multilateralizma i ograničene orjentacije na regionalizam, koji nailazi na granice kada se samnjuje nacionalni suverenitet", kaže Maihold. Pokušaji integracije su prije imali karakter koordinacije politika različitih zemalja, a manje karakter stvarne integracije u smislu fuzioniranja suvereniteta različitih aktera.
Posebno u pogledu sigurnosti u tim zemljama preovladava nepovjerenje i instinkt da se po svaku cijenu očuva nacionalni suverenitet. Stoga je, po njegovim riječima, tamo samo moguće imati zajedničko tijelo sa funkcijom vatrogasca, što znači savez koji djeluje samo u uslovima političkog ili humanitarnog vanrednog stanja.
Za Gerharda Dilgera iz krize Saveza zemalja Latinske Amerike proizilaze dva pobjednika: "To je konzervativna desnica i geopolitički gledano - američka vlada". Gubitnici su svi oni, koji su radili u pravcu samostalnije i samouvjerenije uloge Južne Amerike u svijetu.