Kučićki bubnjari čuvaju tradiciju Velikog tjedna

Kada se na Veliki četvrtak za vrijeme mise večere Gospodnje posljednji put zapjeva Slava, a zvona zazvone, pa zašute do Uskrsa, svoj nastup jedva dočekaju bubnjari. Njih tridesetak koliko ih je trenutno u selu Kučiće iznad Omiša, snažno zavrte svoje jedinstvene instrumente, a cijela crkva odjekuje neobičnim zvukom naviještajući dane muke Gospodnje.

Jedinstven instrument

„Ono što na oko izgleda kao obična drvena kutija s nekoliko čavala i ručkom sa strane skriva poseban mehanizam, a iziskuje puno truda i preciznosti", pokazuje nam 33-godišnji Ante Pervan neke od primjeraka koje je sam izradio. Obitelj Pervan trenutno posjeduje sedam bubnjeva od kojih je jedan 40 godina star, a kojeg je izradio Antin pokojni djed Stanislav.

„Ja sam učio uz strica Matu, a stric uz djeda, pa smo tako svi zajedno za selo izradili sigurno više od dvadesetak bubnjeva", objašnjava Ante. "Bubanj" se sastoji od kašuna, drvenog sanduka, unutar kojeg je mehanizam sastavljen od tetika - dvije drvene opruge na vrhu s batom koji udara u dasku. Sam tetik se nateže uz pomoć osovine na kojoj se nalazi križ, a osovina je povezana s ručicom.

Prednje stranice sanduka su uvijek tanke kako bi bubanj imao jači zvuk. „Samo u posljednjih tjedan dana napravili smo sedam komada", objašnjava Ante kako je, otkada su snimili video kako bi prijavili i pokrenuli postupak uvrštavanja bubnja u nematerijalnu kulturnu baštinu, interes mladih još više porastao, te sada svatko u selu želi imati svoj primjerak.

Mladi čuvari tradicije

Priču o specifičnosti kučićkog bubnja pokrenuo je 31-godišnji Josip Tomasović-Šitin. Kao magistar glazbene kulture bavi se muzikologinjom i istraživanjem starih pučkih napjeva, pa mu se, budući da se diljem Dalmacije u vrijeme Velikog tjedna koriste čegrtaljke, učinilo interesantnim istražiti nešto više o ovom neobičnom instrumentu.

„Razgovarao sam s najstarijim živućim sumještaninom koji mi je potvrdio da se po usmenoj predaji instrument u kontinuitetu koristi oko 120 godina", objašnjava Josip. Iako se sa sigurnošću ne zna njegovo podrijetlo, ono što je pak poznato je da se osim u Kučićima ovakav mehanizam ne koristi u niti jednoj župi u široj okolici.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Kučićima je, kao i u mnogim drugim selima Dalmatinske zagore, velik broj mještana odlazio na privremeni rad u inozemstvo. Tada se broj bubnjeva stalno smanjivao, pa se dogodilo da je na Veliki petak 1980. ostao samo jedan bubanj koji je bio u vlasništvu crkve.

Ponovno više "bubnjeva"

„Tadašnji župnik došao je na ideju da tučemo batima o klupe, no ja sam odlučio naručiti za sebe i svoju obitelj jedan bubanj kod Čedomira Kovačića, koji ih također i danas izrađuje, pa se tako tradicija nije prekinula. Poslije toga svake godine bilo ih je sve više", govori nam 73-godišnji Ante Božić. Običaj je bio, kazuje nam Ante, da bi na Veliki petak i subotu svatko ispred svoje kuće u svom zaseoku, iznio bubanj, te „zvonio" podne i Zdravo Mariju. Danas je u selu mnogo mladih bubnjara, i njihov se broj svake godine povećava, jer je i mnogo mladih ljudi u selu.

Prije desetak godina organizirali su se pod nazivom „Kučićki bubnjari". Oni su pak uveli običaj da svatko tko ima bubanj dođe ispred crkve kako bi zajedno zvonili podne umjesto zvona. Tako je njihovim zalaganjem običaj "bubnjaranja" u potpunosti obnovljen.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na luboInstagramu