Kralju abdiciraj!

Tako to ide. Dva dana nakon što se rukovala sa premijerkom Liz Tras, u konačnom činu kao šefica države i majka nacija - kraljica je nestala. To je bez sumnje tužan trenutak za mnoge ljude, ali bi to takođe mogla biti dobra prilika za Ujedinjeno kraljevstvo.

pročitajte još:Reakcije na kraljičinu smrt: "Žena koja je oblikovala stoljeće"

Ne mogu a da se ne sjetim vremena kada je umrla jedna druga značajna kraljevska ličnost. Ne, ne kraljičin muž Filip - nego Dajana. Kao i kraljica, Dajana je umrla ubrzo nakon promjene vlasti u Britaniji. Jedina razlika je bila u tome što je Dajana bila osoba okrenuta budućnosti, kao i tadašnji premijer Toni Bler (mada nisam bio obožavatelj ni nje, ni njega).

Kraljica Elizabeta je, s druge strane, više ličila na neki ukras sa patinom. Isto važi i za ostatak kraljevske porodice i njihovu vladajuću, konzervativnu klasu.

Oni su čuvari politike i društva iz prošlosti, koji nas - svojim portretima na novčićima, poštanskim markama ili pakovanjima keksa i čaja - stalno podsjećajaju da smo mi njihovi podanici, nisko rangirani u potpuno nedemokratskoj hijerarhiji.

Ali vremena su se promijenila, pa moraju i oni.

Princ - sada kralj - Čarls je čekao cijeli svoj život, sve do penzije moglo bi se reći, da bi sjeo na prijestolje. Ako Čarls bude ikada krunisan, morao bi da ima osjećaj da dugo služiti neće.

Zaista, ako se bilo šta od njegovog ponašanja u proteklih 35 godina može uzeti kao dokaz, rekao bih da je posljednja stvar koju želi - da bude kralj. A i njegova supruga Kamila jedva da je izrazila mnogo apetita za posao kraljice supruge.

No, izražavanje mišljenja nije kraljevska stvar, i zar Čarls nije morao da nauči tu lekciju u posljednje vrijeme? U junu je kritikovan jer je navodno planove vlade da pošalje migrante u Ruandu opisao kao „užasne".

- pročitajte još: Šta se dešava nakon "rušenja Londonskog mosta" ili smrti kraljice

Čini se da je Čarls manje sin svoje majke nego što to nalaže nasljedna linija. I to možda nije loše. Čarls bi mogao da preda uzde svom najstarijem sinu Vilijamu. Na kraju krajeva - on je kralj - i trebalo bi da bude u stanju da radi ono što hoće.

Vilijama je teže procijeniti. Uprkos svim prethodnim antipatijama prema kraljevskim pravilima i zlu u medijima, princ Vilijam i njegova supruga Ketrin, vojvotkinja od Kornvola i Kembridža, postali su oličenje moderne kraljevske porodice. Barem spolja.

Za razliku od svog brata Harija i supruge Megan koji žive u raju povlaštenih u SAD i njihovog osramoćenog ujaka princa Endrjua, Vilijam je preduzeo odlučne korake ka prijestolju. Samo nekoliko dana pre kraljičine smrti, Vilijam i Kejt su rekli da će se preseliti da joj budu bliže.

Dakle, Čarls bi mogao da abdicira i sve prepusti Vilijamu i Kejt. Međutim, još bolje bi bilo da se zamandali cijela radnja.

Kraljica je bila pokrovitelj moje srednje škole, osnovane 1856. na čijem pročelju na latinskom piše - non sibi sed omnibus (ne za jednog, već za sve). Teška laž koja važi i za kraljevsku instituciju.

Mislim da je samo jednom posjetila školu, u godini mog rođenja (1974), i nikada je više nije bilo. Ali ipak smo joj slali rođendanske čestitke - sitna djela nepromišljene dužnosti.

I danas čujemo kako ljudi na ulicama hvale nesebičnog slugu naroda - pritom misleći na neku konkretnu osobu iz kraljveske porodice - i cijelu porodicu koja čini „potku" nacije. Ali ja to ne osjećam tako.

- pročitajte još: Čarls III: novi kralj

Onog ljeta kada je umrla Dajana otišao sam do Kensingtonske palate gdje je živela, prosto da gledam masu. Palata je ionako bila preko puta prodavnice muške odjeće mojih roditelja, tako da sam lako mogao da skočim do tamo. Naletio sam na dva stara školska drugara koji su ekstra doputovali za tu priliku. Jedan od njih je Majkl iz južne Azije i ja sam ga pitao: „Zašto si došao ovdje sa cvijećem? Zašto odaješ počast ljudima koji su podjarmili tvoje?" Obojica su mi uzvratili pogled kao da sam najgori čovjek na svijetu. Razgovor je prestao i više nikada nismo pričali o tome.

Još uvijek ne vodimo takve razgovore, jer mi smo podanici monarhije, naše je da šutimo i da slušamo.

Ja imam sreće što sam sada u Njemačkoj gdje o tome može da se govori, ali čak i ovde je pametno biti „pažljiv, dječače dragi". Nijemci vole kraljicu kao da je bila njihova. Ali oni nikada nisu živeli pod njom - kao ja i mnogi drugi koji i dalje žive tamo. Moj tata je živio „pod njom" u kolonijalnoj Keniji... Ali čak ni on neće da priča o tome.

Sve to je tragedija za demokratsku uniju naroda kao što je Ujedinjeno kraljevstvo. Ali - sada je prava prilika za promjenu.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu