INF-Ugovor: Razgovor umjesto naoružavanja
15. februar 2019
Problem je poznat najkasnije od 2013. godine. Tada je bivši američki predsjednik Barack Obama prvi put zvanično prebacio Rusiji da je prekršila Sporazum o nuklearnim raketama kratkog i srednjeg dometa (INF). Šef Kremlja Vladimir Putin je, prema Obaminim riječima, počeo sa stacioniranjem mobilnih, teško zaustavljivih krstarećih raketa koje bi lako mogle doći do europskih gradova i vojnih postrojenja NATO-a. Problem ruskog naoružanja je naišao na malu pozornost u javnosti. Vjerovalo se da je Hladni rat završen jednom za svagda. Teorijama zastrašivanja, brojanjem raketa i ugovorima o naoružanju se niko nije zaista želio baviti. Iz ruskog ugla gledano sa naoružavanjem je započeo Zapad jer su SAD započele sa stacioniranjem raketnog odbrambenog sistema u Europi koji međutim nije trebao biti uperen protiv Moskve, već protiv Irana, Sjeverne Koreje i drugih odmetničkih država. Godinama je tinjao sukob oko naoružanja između NATO-a i Rusije.
Spriječiti novu spiralu naoružanja
Tek je Donald Trump, poznat po tome što stalno udara šakom od sto, i njegov izlazak iz INF-Sporazuma privukao pažnju. Odjednom je strah od nuklearnih krstarećih raketa u svim ustima. Trump je uspio NATO, vojni savez, kojeg inače malo cijeni, ujediniti iza sebe. Zajedno protiv Rusa, to funkcionira. Obje strane se sada odjednom više ne pridržavaju Sporazuma. Ministri odbrane zemalja članica NATO-a su u Briselu razgovarali o tome šta treba uraditi. I kako bi trebalo odgovoriti na očitu vojnu prednost ruske strane? Želi li Vladimir Putin Europi zaista vojno zaprijetiti ili je kod njega prije riječ o tome da podijeli Zapad i drži ga pod stalnim pritiskom?
Na ova pitanja Savez još nije našao odgovor. Funkcioneri NATO-a i njemačka savezna vlada još uvijek isključuju mogućnost obnove trke u naoružanju na europskom tlu. Ne bi trebalo doći do iste situacije kao početkom 80-tih u Njemačkoj, kada su se vodile ogorčene borbe oko naoružavanja američkim Pershing raketama kao odgovoru na prijetnje sovjetskim raketama SS-20. U konačnici je ova utrka u naoružanju vodila preogovorima sa Moskvom i potpisivanju INF-Ugovora koji je stupio na snagu 1988. godine.
Uključiti druge
Ovaj recept bi mogao djelovati i u ovom konfliktu. Ipak on je skup i izazvao bi enorman politički otpor u Europi. NATO i SAD se prvo zalažu za provjeru drugih opcija. Nisu isključeni ni pregovori o nuklearnim raketama srednjeg dometa, ako druge nacije, koje teže biti vojne sile, poput Kine, Irana, Indije i Pakistana budu u njih uključene. NATO bi međutim morao biti spreman odgovoriti ruskim zahtjevima i razgovarati o antiraketnom odbrambenom sistemu u Europi. Jasno je samo da ruski predsjednik Putin treba jasnu poruku i da će reagirati samo na žestok odgovor. U tom smislu inače prilično kaotična Trumpova administracija nije pogriješila povlačenjem iz INF-Sporazuma.
Novootkrivena transatlantska harmonija po ovom pitanju će međutim biti ponovo pokvarena. Istodobno sa održavanjem sastanka NATO-a u Briselu, SAD je organizirala Konferenciju o Bliskom istoku u Varšavi koja je usmjerena protiv stava Europljana, Kineza i Rusa o mogućem nuklearnom naoružavanju Irana. Ovdje partneri u okviru NATO-a rade jedni protiv drugih što je nerazumljivo i nepotrebno. Rusi će se radovati. To ne služi cilju.
Na Konferenciji o sigurnosti ovog vikenda u Muenchenu bi generalni tajnik NATO-a Stoltenberg i ruski ministar vanjskih poslova Lavrov trebali poduzeti konkretne korake za pokretanje pregovora o raketama srednjeg dometa u Europi i svijetu.