Klasika pod svastikom

Dok 17-godišnja Anita stoji na rampi u Auschwitz-Birkenauu, svjesna je da je čeka smrt. Decembar je 1943. godine. Prije toga je doživjela deportaciju i nestanak svojih roditelja. „To je dakle zadnja stanica", prisjeća se Anita Lasker-Wallfisch, danas 97-godišnjakinja, "ceremonije prijema". Pitaju je čime se ranije bavila. "Svirala violončelo", odgovara duboko uplašena mlada žena. Ubrzo nakon toga, ispred nje je stajala šefica novoosnovanog orkestra djevojaka iz koncentracionog logora. "Bila sam ukočena, gola i Alma Rosé me pita: Gdje i šta si studirala? Potpuno apsurdan razgovor."

Violončelo je spasilo život Anite Lasker-Wallfisch

U intervjuu za muzički dokumentarac DW-a "Klasika pod svastikom: Maestro i violončelistkinja iz Auschwitza" (scenarista i režiser Christian Berger), Anita Lasker-Wallfisch prisjeća se kako joj je violončelo spasilo život: primljena je u orkestar ženskog logora koji se sastojao od 56 članica. "Bili smo djeca i amateri", kaže ona. Kompozicije za na brzinu sastavljeni  orkestar aranžirala je sama Alma Rosé, nećakinja jevrejskog kompozitora Gustava Malera, kojeg su nacisti proglasili "degenerisanim".

Najviše su bili traženi marševi: tako je orkestar svirao ujutro i uvečer na kapiji ženskog logora za kolonu radnica, čak i po velikoj hladnoći. Violončelistkinja je tako bila pošteđena kaznenog rada, ali se nije osjećala sigrnom. "Sve sok budu htjeli da im sviramo, neće nas strpati u gasne komore. Samo odlaganje!"

Ali zašto su se nacisti uopšte trudili kako bi se svirala muzika za zatvorenike koje su ubili? "Taj mentalitet je toliko perverzan da ga je teško razumjeti, ali je on centralan: muzika i umjetnost su se koristile kao dio mašinerije ubijanja", kaže Norman Lebrecht u Bergerovom dokumentarcu.

Jevrejski muzičari sviraju masovnim ubicama iz SS-a

Britanski muzički novinar dugi niz godina bavio se istraživanjem uloge klasične muzike tokom vladavine nacionalsocijalista. "Napredna kultura bila je jedan od načina da se opravda nacistička vladavina u Njemačkoj." Bio je to izgovor za naciste. "Mogli su reći, mi smo kulturna nacija. Mi nikada ne bismo uradili ništa nekulturno."

I sam Hitler je bio svjestan moći muzike: „Sigurno je da se muzici treba obraćati kao najvećoj tvorevini osjećanja i čula koje pokreću duh", rekao je 1938. tokom Dana kulture na partijskom kongresu NSDAP-a. Cinična stvarnost je bila: dok su jevrejski kompozitori i muzičari bili izopšteni i ubijani, nacisti poput zloglasnog doktora iz koncentracionog logora Josefa Mengelea tjerali su Jevrejke poput Anite Lasker-Wallfisch da im sviraju klasična muzička djela u Auschwitzu. Navodno je čak i Hitlerova privatna kolekcija ploča uključivala snimke jevrejskih muzičara.

Muzički dokumentarac DW-a otkriva te protivriječnosti i iscrtava luk koji obuhvata ukupnost scene klasične muzike unutar "Trećeg Rajha". Glavni likovi u filmu su dvije osobe koje se ne posve različite načine zalažu za muzički život u vrijeme nacionalsocijalizma: čuveni dirigent Wilhelm Furtwängler, koji je sklopio pakt sa nacistima, i Anita Lasker-Wallfisch, koja nije imala izbora i uspjela je preživjeti samo zahvaljujući svom muzičkom talentu.

To dramatično vrijeme može se doživjeti kroz historijski filmski materijal koji je digitalno restauriran i pažljivo kolorisan za DW-ov muzički dokumentarac. U film su uvrštene i scene Hitlerovog prisustva na festivalu u Bayreuthu, Furtwanglerov rođendanski koncert za Fürera, kao i snimci čuvenog kompozitora Richarda Straussa na otvaranju Olimpijskih igara 1936. Tu su i snimci intervjua violončelistkinje Anite Lasker-Wallfischcene, koji su djelo britanskih novinara, nastali neposredno nakon oslobađanja koncentracionog logora Bergen-Belsen, u koji je deportovana kratko prije okončanja rata.

 O neuništivosti muzike

Anita Lasker-Wallfisch se vrlo dobro sjeća tog trenutka. Tada je ona kao 19-godišnjakinja željela da cijeli svijet sazna za zločine nad Jevrejima. "Ono što sam pokušavala da opišem je zapravo bilo nevjerovatno. Samo kao činjenica. Kako Vi opisujete Bergen-Belsen? Šetajući hodate po leševima. To je neopisivo."

Anita je 1946. emigrirala u Veliku Britaniju. Njemačku je ponovo posjetila tek 1994. godine. Nakon što decenijama nije govorila o onome što je proživjela, sada joj je na srcu da govori o tome. Pored brojnih predavanja, ona je 2018. u Bundestagu održala govor o antisemitizmu.

Anita Lasker-Wallfisch nije ogorčena, ne gaji u sebi mržnju. Jer, uprkos nezamislivom užasu, jedna stvar je uvijek bila tu za nju: muzika. Nezaboravne su njene riječi u filmu: "Muzika? Ne mogu je uništiti! Mogu pokušati, ali je to nemoguće."

Dokumentarni film DW-a "Klasika pod svastikom: Maestro i violončelistkinja iz Auschwitza" možete pogledati na DW YouTube kanalu DW Doku (youtube.com/dwdoku) od 9. novembra 2022. godine. Film će biti emitovan na nemačkom TV kanalu DW-a 19. novembra 2022. u 00:00 sati.

Pratite nas i na Fejsbuku, preko Tvitera, na Jutjubu, kao i na našem nalogu na Instagramu.